Robert Holjevac ispričao je kako je pri njegovom porodu bilo komplikacija čak su liječnici smatrali da je mrtvorođenče. “No, nije tako. Preživio sam i sve je bilo dobro. Vid sam izgubio u svojoj petnaestoj godini”, rekao je.

Govoreći o svojem obrazovanju istaknuo je da je uz povijest njegova druga najveća ljubav jesu jezici i zato je uz povijest upisao i studij engleskog jezika. “Studentski dani su bili najljepše razdoblje u mojem životu. Poslije kada sam dodatno upisao studij turkologije odlučio sam produžiti studentske dane. Isto tako studentske dane pamtim po svojim divnim profesorima, ali i po divnim prijateljstvima i druženjima i jednom novom životu kojeg sam tada bio živio i disao”, istaknuo je.

Robert Holjevac od 1998. godine pa do danas radi na Hrvatskom institutu za povijest. “Zahvaljujući bivšem ravnatelju Mirku Valentiću, koji me je često ispitivao kako ću ja to raditi, imajući razloga i razumijevanja za to, rekao sam mu čime se želim baviti, to je bila vjerska tematika, tematika povijesti crkve, odnosa među konfesionalnim zajednicama, prodor Osmanlija, pitanje reformacije Katoličke obnove i protureformacije, onda je on to i prihvatio”, naglasio je.

Iako je slijep to ga nije spriječilo da napiše vlastitu knjigu. “Radi se o jednom hrvatskom velikanu, Dubrovčaninu i dominikancu Ivanu Stojkoviću koji je bio jedan od glavnih ljudi tada u Zapadnoj crkvi”, rekao je govoreći o svojoj knjizi.

Osim povijesti i jezika veliki je ljubitelj košarke i nogometa. Govoreći o tome kao slijepa osoba može uživati u sportu kazao je da može u slučaju da se sam bavi sportom.

Bez vjere ne bih mogao ništa od ovoga postići i biti što jesam.

A na pitanje koliko mu je vjera na životnom putu pomogla odgovorio je: “Jako mnogo toga je u mom životu vjera odredila. Bez vjere ne bih mogao ništa od ovoga postići i biti što jesam. Čovjek uvijek može biti bolji i u stručnom, ali i ljudskom, moralnom intelektualnom. Ne mogu bez Crkve jer sam u Crkvi stekao prijatelje za čitav život. Neki su nam ljudi dani do određenog vremena, u jednom određenom vremenu, i na tome čovjek treba biti zahvalan, a neki su nam darovani za čitav život”, istaknuo je.

Kada čovjek gleda kroz tu prizmu vjere onda zaista stvari budu lakše.

“Kao slijepa osoba teško je raditi i na Institutu. Meni puno više vremena treba nego drugima. I nekako kao da sam sve umorniji, ali nema predaje. Kada čovjek gleda kroz tu prizmu vjere onda zaista stvari budu lakše. To nije ona vjera kao folklor, nego to je ono što je čovjek doživio i proživio. Onda čovjek vidi da je samo Bog mogao biti autor toga. Kako ne biti zahvalan Bogu i ljudima koji su mi pomogli, a posebno roditeljima”, zaključio je.