Zašto mi ne živimo kao da je Bog svemoguć? Ovo pitanje postavio je fra Mate Kolak kao petogodišnje dijete. Bio je to početak iskre poziva za Bogu posvećenim životom. Rođen je u Zagrebu 17. prosinca 1986. godine, kao prvi od četvero djece u obitelji. Prvih godina njegova života obitelj je živjela u Dupcu, a kasnije su se preselili u Trnje. Posebno pamti jedno misno slavlje. „Poziv sam osjetio vrlo rano kada sam imao pet godina. Sjećam se misnoga slavlja u župi Krista Kralja kada je župnik propovijedao da je Bog svemoguć. Ta riječ ‘svemoguć’ mi se nekako urezala u srce da se u meni pojavila misao – ako svećenik kaže da je Bog svemoguć zašto mi ne živimo tako? To me je pitanje mučilo. Ako je Bog svemoguć mi ili ga ne doživljavamo tako ili on to nije – bilo je to prvi put da me je nešto tako dotaknulo i počeo sam gledati na svećenike s divljenjem. Od toga trenutka kada bi me netko pitao što ću biti kada odrastem odgovarao sam da ću biti svećenik.”

Drugi poticaj u sazrijevanju zvanja

Poziv je dalje rastao i sazrijevao bez nekih velikih napora, ističe fra Mate. Prisjeća se sljedećeg značajnog trenutka. „Jedan veliki korak mi je bio kada sam u 6. razredu na poticaj vjeroučiteljice postao ministrant u župi sv. Obitelji. To mi se toliko svidjelo da sam počeo zajedno s još nekim prijateljima svakodnevno ministrirati na misi. Od tada, 1999. godine, do danas uz Božju milost idem svakodnevno na misu. Kroz obilate molitve i mise vidim da mi je Gospodin riješio i dao neke odgovore prije nego što su se pitanja postavila. Osobno u pozivu nikada nisam imao nekih teških lomova i pitanja. Po meni je to išlo dosta glatko.”

Djetinje želje nekada nisu bile ozbiljno shvaćene. „Dok su me neki shvaćali ozbiljno kada sam rekao da želim biti svećenik, sam moj otac bio je iznenađen. Pitao me je kako to da idem u svećenike. Odgovorio sam mu da nikada nisam ništa drugo spominjao osim da ću biti svećenik. Jednostavno sam slijedio svoj stav i išao za njim”.

Od franjevačkog do pavlinskog Reda

Fra Mate je nakon osnovne škole krenuo u Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju na Šalati. U to vrijeme razmišljao je o franjevaštvu, čak je posjećivao franjevačke samostane, razgovarao s nekim franjevcima, ali je Gospodin imao s njime druge planove. „Godine 2003. dok sam bio u trećem razredu srednje škole intenzivnije sam počeo razmišljati u koju bi franjevačku provinciju ušao. Za vrijeme jedne mise u Sesvetskim Selima, gdje sam živio sa svojom obitelji, došao mi je nekakav osjećaj – samosvijest u meni da ja jesam pavlin. Cijela ta misa bila mi je jedno nebesko iskustvo. Dan danas se pitam što je to bilo me je prešaltalo u nekom drugom smjeru. Da mi danas netko kaže da ću sutra htjeti biti negdje tamo a ne tu, bez ikakvih problema i želja, ne znam što bi mi netko morao obećati ili preporučiti. Cijeli život sada kao redovnik i pavlin pokušavam otkriti što je Bog posijao u moje srce u tome trenutku, ili mi dao da osjetim.”

Novicijat u Poljskoj – milosno vrijeme

Godinu i pol nakon toga iskustva fra Mate nije mogao nigdje sresti pavlina dok p. Marko Glogović nije napravio prvi letak za nerođene. Stupili su u kontakt i počeli razgovarati. U novicijat je krenuo u Poljskoj. „Godinu dana boravio sa u Lešniowu u pavlinskom novicijatu u Poljskoj. Sada kada gledam na to vrijeme mogu reći da je bilo milosno vrijeme. Kada sam stigao bilo mi je grozno, nisam znao jezik, nikoga nisam poznavao, bio je to novi mentalitet u smislu duhovnog života. Bilo mi je dosta naporno da sam nekako bio i razočaran. U mojoj obitelji se dosta molilo, a kada sam u samostanu predlagao da molimo krunicu taj prijedlog nije bio dobro prihvaćen. Bio mi je veliki izazov prihvatiti to da u jednom redu s istom karizmom članovi imaju različite vizije i jednostavno netko tko nije molitveni tip a kao poglavar određuje kako će biti. Nije mi bilo lako prihvatiti taj mentalitet ali to je bilo dobro za poniznost, da se naučim biti poslušan. S te strane mi je bilo teško, iako je bilo lijepo – svaki dan je bilo molitve, bilo je služenja liturgije Riječi, bila su tu i hodočašća, druženja i rad jer smo imali krave, svinje, vrt, park, hodočasnike, upoznavanje nove kulture – Poljaci su bogati kršćanskom tradicijom. Trebalo mi je vremena da sve to sjedne, ali vidim da je to bilo blagoslovno vrijeme borbe sa samim sobom koje još nije završilo.”

Studij u Rimu

Fra Mate je završio studij filozofije i teologije u Rimu. „Moje rimsko iskustvo, koje je trajalo 15 godina i još na neki način traje, bilo je specifično. Bio sam u Rimu, ali u poljskoj zajednici u kojoj se govorilo poljski, kuhalo poljski i razmišljalo poljski. Bilo mi je to teško jer sam želio upoznati talijansku kulturu, jezik i običaje, ali to nekoj subraći nije odgovaralo. To mi je bilo jedno razočaranje i osjetio sam jednu veliku dvoličnost u sebi, u Redu i u svemu tome. Bilo je trenutaka kada sam se znao zapitati Bože što se događa jer to nije ono što sam ja htio. Srećom bio sam tvrdoglav, bilo me je sramota reći da ja to više ne bih, nisam niti želio otići jer imam poziv i želim ga živjeti. Naravno da sam upoznao i neke druge stvari. Vidio sam i neke nelogičnosti – sam Rim vrlo je profani grad, vrlo je malo vjernika, ljudi su rastreseni i njihova je duhovnost drugačija. Ako se ide hrvatskim ili poljskim kriterijima neće se naći. Morao sam naučiti drugačije gledati da bih mogao drugačije vrednovati i prepoznati njihovu duhovnost. Trebalo mi je nekih osam – devet godina da bih se na to priviknuo. To ne znači da oni nemaju fenomenalnih stvari. Imaju stvari koje su deset puta bolje nego kod nas, ali nekih stvari nemaju. U župi je dovoljna jedna riječ u oglasima da se javi 10 – 15 ljudi koji će doći krečiti, mijenjati prozore, kositi travu, kuhati i pospremati, ali kada se spomene krunica nema šansi da će se netko pojaviti. Moje iskustvo naših župa bilo je upravo suprotno. Za neku molitvu ili klanjanje netko će doći, ali za pomoć u poslu teško da će biti odaziva.”

Svećeničko ređenje – početak ostvarenja onoga na što ga je Gospodin pozvao

S dolaskom svećeničkog ređenja nastupilo je olakšanje jer je fra Mate mogao raditi ono što je oduvijek želio, na što ga je Gospodin pozvao i za čime je cijelo vrijeme čeznuo. „Moje svećeničko ređenje bilo je 23. lipnja 2012. u Rimu, u Hrvatskom zavodu sv. Jeronima. U ljeto će biti punih 10 godina svećeništva. Kroz to vrijeme shvatiš da je svećeništvo lijepo i super, ali da ono tek počinje i treba ga graditi i ići dalje. Otkriješ neke nove stvari o sebi o kojima nikada nisi sanjao da se u tebi nalaze, a nalazile su se cijelo vrijeme. Čovjek se može zapitati nazaduje li, neki se grijesi pojavljuju više nego prije, ali tu je s druge strane upoznavanje sebe i jedno veliko bogatstvo koje ti pruža redovnički život.”

Djelovanje u župi Sveti Petar u Šumi

Fra Mate djeluje u župi Sveti Petar u Šumi od Uskrsa 2021. godine. „Dolazim u Istru na poziv generala i provincijala.  Imali smo nedostatak fratara jer su neki morali ići na liječenje a neki u druge zajednice i trebalo je popuniti rupu. Budući da sam još uvijen na doktorskom studiju na Papinskom biblijskom institutu ovaj je samostan, od naša tri u Hrvatskoj, najbliži u Italiji. Rad u župi mi je jedno fascinantno iskustvo, da jedna mala zajednica od oko 1050 ljudi, te susjedna župa Sveti Ivan i Pavao gdje je 300 ljudi, ima toliko bogatstava, nevjerojatnih situacija i stvari, ljepota i znamenitosti. Ima tu dobrih pravih vjernika ali i patriota”.

Zajednica vjernika je jako živa što potvrđuju i brojne aktivnosti u kojima sudjeluju. „Trudimo se ponuditi što više. Moj je stav – radi ono što želiš. Službu župnika ne gledam kao posao koji ima radno vrijeme. Radim ono što volim – sviđa mi se moliti krunicu, sviđa mi se imati biblijsku grupu, sviđa mi se druženje s mladima… Jednostavno to radimo kapelan Jure, mladomisnik od prošle godine, i ja te ljude pozivamo da nam se priključe. Imamo srednju dob u samostanu 29 godina i mislim da smo najmlađi u cijeloj državi po tome. Dobro se slažemo. Neda nam se biti doma i dosađivat se, raditi bezvezne stvari. Nudimo aktivnosti koje se nalaze u svakom samostanu, možda u svakoj župi, samo nedostaje da se malo otvore i učine sadržaje dostupnijima i prilagođenijima široj populaciji u župi.”

Apostolat ‘Pod smokvom’ – prenošenje iskustva Boga

Kao voditelj apostolata ‘Pod smokvom’ fra Mate otkriva kako je sve krenulo. „Apostolat ‘Pod smokvom’ nastao je prije nekih četiri godine nakon jednog tečaja Kursilja na otoku Krapnju. Tamo sam bio duhovnik toga tečaja koji je bio za radničku mladež. Prolazili smo određene kateheze, bila je prilika za ispovijed, druženje, molitvu – jedan duhovni odmor. Među njima je bio veći broj onih koji su htjeli nešto pokrenuti. Pitali su me imam li ja negdje biblijskih kateheza jer ih to zanima. Rekao sam im da sam pokušao s blogom, ali mi je nedostajalo vremena za sve to podizanje materijala na internet. Pitao sam ima li interesa da se netko od njih time bavi. Na kraju je bilo njih tridesetak. Napravili smo WhatsApp grupu, započeli smo moliti sa željom da se nešto napravi. Ideja je bila da se doživljaj Krista prenese dalje. Nazvao sam prijatelja danas isusovca Borisa Jozića da nam se pridruži i razmišljajući odlučili smo se za YouTube kanal. Krenulo je tako da je netko snimio na mobitel komentar evanđelje, netko drugi bi snimio evanđelje, a onaj treći bi to sve spojio.

Fra Mate otkriva zašto je apostolat nazvan ‘Pod smokvom’. “Dok smo bili u procesu razmišljanja što bismo i kako napravili došao je blagdan sv. Bartola ili Natanaela i tada se čita to evanđelje u kojem stoji – vidjeh te pod smokvom. Svi su se pitali što je taj pod smokvom. Baš zato smo se odlučili uzeti to kao naziv. Kasnije kada sam išao istraživati vidio sam da je to baš izraz koji označava u Svetom pismu onoga koji razmatra Božju riječ. S druge strane smokva ima najslađe plodove, to je onaj osjećaj bogatstva i plodnosti. Odlučili smo da mi budemo ta jedna smokva pod kojom će svatko moći razmatrati Božju riječ i biti prepoznat od Gospodina, željeli smo pomoći ljudima. Kad smo krenuli s time nailazili smo na poteškoće po pitanju logistike, sve je bilo na volonterskoj bazi, neki dođu a drugi odu, ali sam vidio kolike su potrebe. Nisam imao dojam da u Hrvatskoj ima župa u kojima nema svakodnevne mise, kao i da nema svakodnevne propovijedane mise… Lijepa stvar je što je to jedan volonterski projekt, apostolat u koji se svatko može uključiti čitanjem, crtanjem, pjevanjem, davanjem koliko se može. Otvoreni smo za sve talente.”

“Pokušajte povjerovati Kristu”

Ako i ima slobodnog vremena fra Mate ga provodi radeći nešto lijepo i korisno poput vođenja duhovnih obnova, pripremanja kateheza i sl. To je ono, kako ističe, što ga ispunjava. Zaključno poziva sve da dožive Krista ozbiljno. „Pokušajte povjerovati Kristu koliko god to ludo i nemoguće izgledalo, jer kako glasi i moje svećeničko geslo – Bogu ništa nije nemoguće. Ako postoji neki nemogući prijedlog za Boga samo mu ga predloži pa ćeš vidjeti kako će on to brzo, jednostavno i učinkovito, učiniti mogućim u tvome životu.”