Trebamo li svoju djecu od Isusova križa uopće štititi ili će ih upravo taj križ štititi kada odrastu, ako mudrosti križa budu poučeni malo po malo u ritmu njihova odrastanja i u skladu s njihovom dobi?, pita se s. Jelena Antolović u svome promišljanju objavljenom na mrežnoj stranici Svjetlo riječi.

 Je li ikad ijedno dijete imalo traumu od križa Isusova?

Svjetovni sadržaj djeci tijekom odrastanja itekako nudi nasilje. Ako pogledamo crtiće u kojima djeca uživaju već od 3., 4. godine, većinu vremena netko nekoga ubija, pobjeđuje i nadjačava. Naše su generacije odrastale uz animirane filmove pune nasilja poput crtića Tom i Jerry. Čitali su nam bajke kao Ivica i Marica i druge o zlim vješticama. Ako bolje razmislimo, od ovih i ovakvih sadržaja djeca uistinu mogu imati traume, a možda su neki i imali. Pitamo li se je li ikad ijedno dijete imalo traumu od križa Isusova.

Ali činjenica je da danas imamo društvo takvo kakvo jest. Ljude koji se ne snalaze kada zapadnu u životne krize koje trebaju voditi zrelosti.

Mi, danas odrasli ljudi, koji smo bili izloženi nekoj vrsti medijskoga nasilja, nepoznatom ranijim generacijama, možemo primijetiti reakcije koje su mogući odraz, među ostalim, i toga utjecaja. Naravno, reći ćemo šta nam fali. Ali činjenica je da danas imamo društvo takvo kakvo jest. Ljude koji se ne snalaze kada zapadnu u životne krize koje trebaju voditi zrelosti. Nažalost, češće vode ovisnostima, lakšim i težim psihičkim oboljenjima, dezorijentiranosti.

Ne možemo očekivati da će se duhovni razvoj i znanje o Bogu te traženje pomoći u vjeri dogoditi samo od sebe i odjednom kada za to dođe vrijeme. Ni svjetovni utjecaji ne čekaju da dijete sazrije da mu ponude svu stvarnost u svim njegovim pa i grubim oblicima. Kako smo mi dolazili do odgovora u teškoćama koje su nadolazile? Možda jer od svojih roditelja nismo bili pošteđeni govora o Isusovoj muci, bičevanju i teškom križu, što se često suprotstavljalo onomu što su svijet, mediji i drugo obrazovanje nudili.

Treba si pomoći jer Bog ne pomaže, tada govori onaj koji nas kuša i tada možemo lako pasti krenuti kuda ne treba.

Ako  djeci damo za primjer Isusov stav dok ga sude, njega koji se ne svađa niti raspravlja s onima s kojima nema smisla raspravljati, tu je ostavljenost od svih i trenuci kada se ima osjećaj da patnji nema kraja i da se to ne može izdržati. Treba si pomoći jer Bog ne pomaže, tada govori onaj koji nas kuša i tada možemo lako pasti krenuti kuda ne treba. Onda saznajemo i istinu da ipak nije od sviju bio ostavljen i da su na tom teškom križnom putu bili ljudi kao Šimun Cirenac i Veronika. Zatim, kada Isus umire, vidimo i uglednoga čovjeka koji ustupa svoj grob…

Zaštita djece koja kasnije dovodi do neotpornosti i nesnalažljivosti

U novije vrijeme najutjecajniji svjetski pedagozi i psiholozi nas upozoravaju da moramo djecu pripremati za život tako što ćemo im omogućiti okruženje u kojemu će pronalaziti svoja rješenja, uz našu podršku, i to ne radi simpatične dječje kreativnosti kojoj ćemo se diviti i igre koja je samoj sebi svrha nego zbog nepredvidivoga života koji ih čeka i u kojemu se neće snaći ako im predamo gotova rješenja. Istina, i kroz povijest se u odgoju imala na umu ova činjenica, ali u moderno vrijeme, pogotovo zadnjih desetljeća, sve se češće pada u kušnju prezaštićivanja djece od najranije dobi koje poslije u kompleksnim životnim okolnostima dovodi do neotpornosti i nesnalažljivosti.

Ako smo vjernici, svojoj djeci ćemo tijekom korizme u skladu s njihovom dobi ponuditi bogatstvo križa prikladno njihovoj dobi.

Možemo slobodno s djecom od predškolske dobi govoriti o Isusovoj muci uz Bibliju za djecu. Prihvatit će onoliko koliko mogu i toliko će nas o tome i pitati. Bit će ljuti na one što su Isusa tukli i zamislit će se kao junaci koji Isusa sigurno ne bi izdali. I takva reakcija je u redu. Ako smo vjernici, svojoj djeci ćemo tijekom korizme u skladu s njihovom dobi ponuditi bogatstvo križa prikladno njihovoj dobi.

Djeca će rado čuti ponekad kada nas pitaju da njima uzvratimo pitanjem: A što ti misliš?

Ne trebamo se uplašiti da nećemo znati sve odgovore niti djeca od nas očekuju da znamo. Djeca će rado čuti ponekad kada nas pitaju da njima uzvratimo pitanjem: A što ti misliš? Jer čovjek, pa i dijete, već ima neko mišljenje o tome ili želi tek početi misliti te dobiti poticaj za to. A poticaj je već i samo pitanje koji mu je trenutni stav i znanje o tome i izazov da se misli nastave razvijati o tom sadržaju.

Dječje kreativne aktivnosti

Predlažem nekoliko kreativnih radova koji ne zahtijevaju puno ulaganja, ali sam proces izrade otvara temu za razmišljanje i razgovor ili će se djetetu urezati u pamćenje kao nešto o čemu će nekad poslije razmisliti. Ovi kreativni radovi asociraju na križ kao pobjedu i ogromnu ljubav Božju prema nama.

Ovakve i slične aktivnosti zahtijevaju malo truda oko organizacije, ali su veliki doprinos u stvaraju jedne nove razine bliskosti roditelja i djeteta.

Ovakve kreativne ideje za izradu primjerene su djeci predškolske i rane školske dobi. Kod djeteta razvijaju, osim kao poticaj za razmišljanje, i uvod u razgovor o korizmi, finu motoriku šake (u rezanju škaricama, hvatanju i nizanju sitnih predmeta, pravljenju kuglica od salveta), a koja je izuzetno važna u tjelesnom, govornom i mentalnom razvoju pogotovo u ranoj predškolskoj dobi. Ovakve i slične aktivnosti zahtijevaju malo truda oko organizacije, ali su veliki doprinos u stvaraju jedne nove razine bliskosti roditelja i djeteta.