Pojašnjavajući sam smisao tribina, fr. Anto Gavrić naglasio je kako se od početka djelovanja ovoga samostana željelo imati nešto prepoznatljivo. Stoga su korizmene tribine od samoga početka ono po čemu se ovaj samostan prepoznaje u ovome dijelu Zagreba, ali i šire.

Htjeli smo kroz tribine pokazati koliko je vjera prisutna u životima pojedinih uspješnih ljudi, i koliko i kako se vjera živi na različitim područjima života.

Večeras od sporta, kroz obrazovanje, kulturu, znanost, pitanja iz područja medicine i zdravlja, da bi ovogodišnji niz završio sa sportom, kada će govoriti izbornik hrvatske nogometne reprezentacije”.

Smisao odricanja i važnost molitve

Gost prve tribine s temom “Vjera i sport” bio je najbolji hrvatski skijaš Ivica Kostelić. Nakon uvodnog filmskog zapisa pripremljenog na kraju njegove skijaške karijere, voditelj tribine fr. Gavrić upitao ga je o počecima. Kostelić je naglasio kako je njegov otac Ante 1990. u svojem dnevniku zacrtao 12-godišnji plan, put do olimpijskih odličja. Povezujući korizmu, tj. riječ koja se veže uz nju “odricanje”, a koja se veže i za sport, Kostelić je naglasio kako on drugačije poima značenje te riječi. Jer, kako je rekao, “odricati se nečega znači micati od sebe nešto što vam ne treba, što volite. Danas zvuči čudno, ali ja nikada nisam osjećao da se nečega odričem, jer ako se nečega odričem za veće dobro, onda to nije za mene odricanje.

Ja sam skijanje uvijek shvaćao kao privilegij, jer je to jedan prekrasan sport.”

Pojasnio je kako je potrebno uvijek biti svjestan svoga cilja. “Je li vam cilj da budete najbolji i da uživate u tome što radite? Ako je to zahtjev da i dalje radim to što volim, to za mene nije odricanje.” Govoreći o značenju molitve u životu, istaknuo je važnost obitelji koja je u svakom životu na prvom mjestu. “S obzirom na činjenicu da sam puno izbivao iz škole, nisam išao ni na vjeronauk, ali sam sve molitve naučio iz molitvenika kojeg je otac donio i rekao ‘Ove molitve morate naučiti'”.

Divljenje Božjim djelima

Istaknuo je i poveznicu molitve i prirode, te spomenuo kako se nakon treninga sam ili s prijateljima znao popeti do vrha planine na kojoj se nalazio križ. “Gledali bi to čudo oko nas i govorili: danas smo bili najbliži Bogu. Tako je vjera i kroz moj odnos prema prirodi ulazila u moj život”.

Nadalje, je rekao kako mu je od svetaca blizak sv. Antun, no njegova osobna privrženost je Majci Božjoj. “Ona je ipak majka i njoj se uvijek možeš utjecati, i zato sam se jako često njoj molio od djetinjstva”. U njegovu životu posebno mjesto zauzima crkva sv. Franje na Kaptolu, a u tom je kontekstu govorio o fra Bonaventuri Dudi. “Počeo sam dolaziti na mise u tu crkvu da čujem njega, jer je bio izvrstan propovjednik, a kasnije sam imao priliku i dobro ga upoznati. Nakon osvojenoga Kristalnog globusa u crkvi sv. Franje bila je, po mojoj želji, misa zahvalnica koju je on predvodio. Zaista fantastičan čovjek, erudit: bio je i ostao za mene oličenje onoga kakva Crkva treba biti.”

Snaga vjere u teškim životnim trenucima

Na pitanje vjere kao snage u teškim trenucima života i karijere, Kostelić je odgovorio: “Vjera se učvrstila u trenucima kad postaje teško, jer to su trenuci kad ne možete ostati ravnodušni. Imao sam seriju ozljeda, tijekom kojih sam od 36 mjeseci 26 proveo u bolnicama. Međutim, ja sam vjerovao u određeno stanje stvari. Ne možete vi nešto voljeti, kao što sam ja volio skijanje, a da ništa ne izađe iz toga. Ja sam čvrsto vjerovao u to. Izdržao sam sve to i vjera je postala čvršća.”

Kostelić je govorio o dobroti na koju je nailazio kod ljudi, pa je u tom kontekstu spomenuo i činjenicu da su mu neznanci često prilazili i rekli da mole za njega. “To je ono što čovjeka na trenutak uzdrma, jer najviše što možete učiniti za čovjeka ako niste s njim da molite za njega, i to je ono posebno da neznanac moli za tebe, to je posebna čast i zahvalnost”.

Vrednote sportaša

Osvrnuo se na vrednote koje sportaši pronose: “Sport je dobra aktivnost, u sportu ne možete postići uspjeh s makinacijama i podmićivanjem, već samo radom. Ja sam natjecateljsku karijeru završio s 37 godina, a iza toga je 30 godina treninga. Sport je iskrena stvar: koliko radiš, toliko će ti se vratiti. Sport vas može naučiti svemu. Najvažnija je skromnost, a iz nje proizlazi savršenost, jer bit savršenosti je da ste uvijek početnik, uvijek spremni za učenje.

Sportaš mora biti skroman, da bi bio bolji. Treba biti skroman. Nikad ne treba misliti ‘ja sam najbolji’, jer uvijek možeš biti bolji, i uvijek trebaš tražiti putove prema tome.

Dodao je kako nikada nije s podsmijehom ili arogancijom otklonio kritiku, već je uvijek što mu ljudi govore, jer na kraju cilj svega je postati bolji sportaš. Kao važnu vrednotu istaknuo je ustrajnost, jer “sve što je vrijedno, stvara se dugo vremena”.

Vjera je osobni odnos s Bogom

Kostelić je govorio i o očitovanju vjere u javnom, natjecateljskom prostoru gdje je primjetno da se mnogi sportaši prekriže te rekao kako nikada nije imao nekih neugodnosti radi toga. “Vjera je bitan dio života: bez Boga možeš doći do nekog mjesta, a s Bogom dalje. Čovjek je duhovno biće, a to je važno i u sportu. Sport danas napreduje, napreduje tehnologija, no na kraju pobjeđuje duh sportaša, a ljudi koji su čvrsti vjernici su i čvrsti sportaši”.

Na kraju je još jednom naglasio: “Za mene osobno vjera znači osobni odnos s Bogom. Uz to može biti doprinos Crkvi i doprinos drugim ljudima, pomaganje. Sportaš može svjedočiti da ostane vjeran sam sebi i da pronađe inspiraciju u Bogu kad je najteže i da svoju zahvalnost spram Boga nikada ne zaboravi, jer to je jedan krug: morate biti milostivi, a za milost trebate biti zahvalni.”