O putu i kušnji

U srijedu smo ušli u vrijeme korizme znakovitim obredom pepeljenja i započeli put od četrdeset dana do slavlja Vazma. To je put na kojemu nećemo biti oslobođeni napasti i kušnja. Sv. Augustin piše: „Život naš na ovom hodočasničkom proputovanju ne može biti bez kušnje. Rast naš ostvaruje se kroz kušnje. Nitko sebe ne poznaje ako nije kušan. Nitko ne može biti okrunjen ako nije pobijedio. Nitko ne može pobijediti ako se nije borio. A nitko se ne može boriti ako nema neprijatelja i napasti“ (Razlaganje o psalmima, CCL 39,766).

U prvom poglavlju Knjige Postanka čitamo da su prvi ljudi pali na kušnji ponude da budu kao Bog pa su kušali sa zabranjenog stabla. U pustinji je izraelski narod bio iskušavan željom za povratkom robovanju u Egiptu: „Oh, da smo pomrli od ruke Jahvine u zemlji egipatskoj kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje“ (Izl 16,3). Još više, podlegli su iskušenju da žive kao i poganski narodi i štuju idole. Napravili su zlatno tele, simbol svega što zarobljava čovjeka i odvlači od štovanja jednoga i pravoga Boga.

U kušnji je Isus molio Oca da ga, ako je moguće, mimoiđe kalež nadolazeće muke, ali je rekao da ne bude njegova već Očeva volja.

Isusov put i kušnja

Ove nas godine evanđelist Luka vodi na putovanje s Isusom od pustinje do Pashe. Sveti Luka svoje Evanđelje i Djela apostolska gradi na ideji puta i putovanja. Njegovo je Evanđelje Isusovo putovanje iz Nazareta u Jeruzalem, a Djela apostolska putovanje prve Crkve iz Jeruzalema do kraja svijeta. Luka piše: „Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću u Jeruzalem“ (Lk 9,51). Krenuo je svjesno i odlučno, jer je svom dušom čeznuo slaviti Pashu s učenicima prije svoje muke, svjestan svega što ga ondje čeka. Isus ulazi u pustinju kako bi dopustio da bude kušan i tu nas uči da postimo, pouzdajući se u Oca, i hranimo snagom njegove riječi i ‘manom’ koju nam on daje da bismo preživjeli u pustinji svijeta, jer „ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4,4).

Čuli smo na kraju današnjeg Evanđelja kako se đavao, pošto je iscrpio sve kušnje, udaljio od Isusa do druge prilike. Tu opomenu o budućem povratku kušnje nalazimo samo kod Luke, drugi je evanđelisti ne spominju. Kako je đavao iskušavao Isusa u pustinji, istim načinom pokušavao ga je zavesti i kod muke na križu: „Ako si Sin Božji, siđi s križa“ (Mt 27,40b), „Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe“ (Lk 23,37) i „Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!“ (Lk 23,39).

U pustinji i na križu Sin Božji bio je u iskušenju da se „spasi“ i tako se odrekne da nas spasi. Bio je u iskušenju da se odrekne poslušnosti Ocu, da se odrekne predanja. Svjestan toga, Isus nas opominje: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti“ (Lk 9,24).

Naš put i kušnja

Od Nazareta do Jeruzalema, od pustinje do muke i proslave na križu, vidimo u Isusovu putu put odlučnosti, posta i predanosti Očevoj volji. Vrijeme puta i vrijeme kušnje započelo je i za nas. Vrijeme u kojem možemo kroz kušnje, kako veli Augustin, rasti. Svaki kršćanin trebao bi na tom putu prepoznati lažne ponude i zavođenja. Isus nam je dao sredstvo razlučivanja koje nam omogućuje da otkrijemo svaku đavolsku zamku. Njegov križ je prvi, glavni i apsolutni kriterij kršćanskog razlučivanja.

Ako želimo razumjeti je li naš život čvrsto utemeljen na stijeni ili smo se dali zavesti zamkama Zloga, dovoljno je primijeniti kriterij križa. Treba iskreno odgovoriti je li ono što govorim i živim izraz moje odlučne i iskrene odluke ići Kristovim putem. Temeljno pitanje koje moramo postaviti sebi nije to jesmo li učinili neki manje ili više ozbiljan grijeh, nego koliko smo odlučni krenuti putem evanđelja i u svim prilikama života tražiti odgovore u Kristovoj riječi.

Korizma je vrijeme u kojem dopuštamo da Isus dođe do nas, do naših slabosti i grijeha, da u njegovoj blizini ponovno otkrijemo duboko značenje korizmenog puta, odlučno ustanemo i krenemo onamo gdje se rađa „Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira“ (Lk 1,78-79).

U Knjizi Postanka čitamo kako Bog od praha zemaljskog stvara čovjeka. Prigiba se nad zemljom i udahnjuje život čovjeku. Po znaku pepela, kojim smo posuti po glavi, kao da se Bog iznova prigiba nad našom krhkom zemaljskom tjelesnošću i želi joj udahnuti Duh i dah života.

Korizma je poziv da iznova svratimo pogled na Isusa i krenemo za njim bez straha, onako kako je to Petar izrekao: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga“ (Iv 6,68). I nećemo pasti u kušnji ako se pouzdamo u njega koji po Crkvi i sakramentima zahvaća u naš život. Sveti Pavao danas u Poslanici Rimljanima svjedoči: „Ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen“ (Rim 10,9). Kad đavao vidi pred sobom osobu koja odlučno ispovijeda „da je Isus Gospodin“, da se ne boji njegova zavođenja, bježi obeshrabren, jer je kukavica.

Pozvani smo se „radikalizirati“ u odlučnom, korjenitom i beskompromisnom putu kršćanskog života po primjeru predanosti i odlučnosti Kristova puta. I danas ćemo u Očenašu moliti „ne uvedi nas u napast.“ Molimo Boga da ne dopusti da krenemo putem koji vodi u grijeh, da ne padnemo i ne budemo svladani u napasti. Ako nas muče napasti i ne znamo više kako se boriti s njima, budimo zahvalni Bogu, jer napasti najviše navaljuju baš onda kad se odlučno borimo. Tako ćemo na kraju puta sa svetim Pavlom moći reći: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“ (2Tim 4,7).

Uz dopuštenje uredništva, propovijed preč. Mate Gašparovića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.