Čujem kako plačeš kad se probudiš iz drijemanja i žurim u tvoju sobu. Čim me vidiš, prestaješ plakati i počinješ se veselo vrpoljiti u svom krevetiću. Zgrabim te i prigrlim te blizu, piše jedna majka na portalu Aleteia.

Samo to što me vidiš donosi ti trenutni mir i smirenost.

Padneš na igralištu i plačući trčiš da me nađeš. Zabijaš glavu u moja koljena i zaričeš, ali dok te grlim, tvoji jecaji postupno prestaju. Samo dodirujući me i slušajući moj glas osjećaš se izliječenim. Probudiš se, uplašen, usred noći i šuljaš se niz hodnik u moju spavaću sobu. Popneš se u krevet i zavučeš se između tate i mene.

Samo biti u našoj prisutnosti, čak i kada spavamo, najsigurnije je mjesto na koje možeš pomisliti.

Nešto što me iznenadilo kada sam postala majka je kako sam odjednom postala fizičko utočište za svoju djecu. Kao roditelji, naša se tijela, u svoj svojoj nesavršenosti, osjećaju kao najsigurnije mjesto za našu djecu, ne samo za bebe nego i tijekom njihovog odrastanja.

To je nevjerojatna i moćna stvar, ali se također može osjećati kao teret. S vremena na vrijeme biti njihov siguran prostor može biti nezgodno ili neugodno. Ponekad je teško ustati noću da dojim uplakanu bebu ili zastati u pripremanju večere da zagrlim dijete koje je ogrebalo koljeno.

Toliko je stvari koje su teške u roditeljstvu, a ako predugo razmišljam o njima, lako se zaglaviti u negativnom načinu razmišljanja. Ponekad se osjećam kao Sizif, koji beskrajno gura tu gromadu uz isto staro brdo, osim što je teret koji guram rublje, suđe i podsjećam svoju djecu da pokupe svoje čarape s poda.

Ali puno sam sretnija kada se umjesto toga usredotočim na ono što volim u tome što sam majka. Kad prestanem razmišljati o tome, biti siguran prostor moje djece visoko je na popisu. To što sam svojom prisutnošću u stanju stvoriti oazu sigurnosti i mira je tako iscjeljujuće i daje nadu.

Kao roditelji, imamo golem dar stvaranja ovih malih trenutaka mira i sigurnosti za naše obitelji.

Kao i većina roditelja, brinem o odgoju svoje djece u svijetu koji je često zastrašujući, mračan i duboko uznemirujući. Može se osjećati kao da više nema mjesta što je mirno i sretno, kakvo bi djetinjstvo trebalo biti.

Ali postoji: upravo je ovdje, u mom domu i u mojim rukama. Utjeha i sigurnost ovih malih trenutaka, koji se ponavljaju iz dana u dan, nešto je čemu se naša djeca mogu vraćati u svojim mislima i crpiti snagu tijekom života.

Iznijeti dobrotu u svijet na ovaj način nešto je stvarno i važno. Kao roditelji, imamo golem dar stvaranja ovih malih trenutaka mira i sigurnosti za naše obitelji. Donosi mi puno radosti kada znam da uvijek mogu stvoriti mjesto za smirenost, čak i u uzburkanom svijetu.

Stvaranje ovih “otoka” utješne ljubavi također je izraz našeg kršćanskog poziva. Katekizam nam govori da su u prvim danima Crkve “obitelji koje su postale vjerničke bile otoci kršćanskog života u nevjernom svijetu. U naše vrijeme, u svijetu često stranom, pa čak i neprijateljskom vjeri, vjerničke obitelji su od primarne važnosti kao središta žive, blistave vjere.”

Nadam se da se moja djeca sjećaju našeg doma kao “otoka kršćanskog života” i “centra žive, blistave vjere”. Stoga pokušavam preoblikovati svoj način razmišljanja kako bih cijenila ljepotu ovih malih trenutaka, čak i kada je teško. Mi roditelji postajemo živa, dišuća utočišta za svoju djecu, i to je čast života.