Latinski izraz adoratio izvorno je značio gestu poštovanja prema dostojnoj osobi ili objektu, pred kojim bi se osoba lagano naklonila, dodirujući predmet poštovanja desnom rukom, dok bi se lijevom rukom pružao poljubac (ad os) prema primatelju klanjanja. Međutim, ovaj koncept moramo vidjeti u kontekstu božanske objave, koja nas uči da klanjanje znači priznanje da je Bog- Bog i da smo mi stvorenja, piše biskup Athanasius Schneider, a prenosi portal Catholic Exchange. Ovo je temeljni stav štovanja koji se uči božanskom objavom i Svetim pismom, jer je najopasnije iskušenje za stvorenje učiniti sebe bogom, zamijeniti Boga sobom. To je bio grijeh palih anđela koji su sagriješili prije čovjeka. Sotona je odbio čin klanjanja Bogu, Njemu koji je solus Sanctus, solus Dominus, solus Altissimus, kako kažemo u Gloriji svete mise. Sveti Toma Akvinski je rekao: „Čini se najvećim od svih [grijeha protiv Boga] biti za čovjeka da oda Božju čast stvorenju.”

U svojoj katehetskoj tradiciji Crkva nam daje sljedeće objašnjenje teološkog i duhovnog značenja čina klanjanja:

Klanjati se Bogu znači priznati, s poštovanjem i apsolutnom pokornošću, “ništavilo stvorenja” koje ne bi postojalo osim za Boga. Klanjati se Bogu znači hvaliti ga, uzvisivati ​​i poniziti se, kao što je to učinila Marija u Magnificatu, priznajući sa zahvalnošću da je učinio velike stvari i sveto mu je ime. Štovanje jedinog Boga oslobađa čovjeka od prevrtanja u sebe, od ropstva grijehu i idolopoklonstva svijeta.

Vlč. Ivan Grbišić / Foto: Dario Zürchauer

Klanjanje je prvi stav čovjeka koji priznaje da je stvorenje pred svojim Stvoriteljem. Uzvisuje veličinu Gospodina koji nas je stvorio i svemoguću moć Spasitelja koji nas oslobađa od zla. Klanjanje je počast duha “Kralju slave”, tišina puna poštovanja u prisutnosti “sve većeg” Boga. Klanjanje triput svetom i suverenom Bogu ljubavi spaja se s poniznošću i daje sigurnost našim molitvama.

Sveti Toma objašnjava da štovanje ili klanjanje uključuje i unutarnje i vanjske radnje, zbog naše dvojne prirode:

Kako kaže Damaščanin (De Fide Orth. iv, 12), budući da smo sastavljeni od dvostruke prirode, intelektualne i razumne, nudimo Bogu dvostruko klanjanje; naime, duhovno klanjanje, koje se sastoji u unutarnjoj predanosti uma; i tjelesno klanjanje, koje se sastoji u vanjskom ponizivanju tijela. A budući da se u svim činovima latrije [klanjanje samo Bogu] ono što je izvan odnosi na ono što je unutra kao da je od veće važnosti, slijedi da se vanjsko klanjanje nudi zbog unutarnjeg klanjanja, drugim riječima, pokazujemo znakove poniznosti u našim tijelima kako bismo potaknuli svoje osjećaje na pokoravanje Bogu, budući da nam je prirodno da idemo od osjetilnog prema razumljivom.

U knjizi proroka Izaije (6,1–4) čitamo:

One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. I klicahu jedan drugome: “Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!

Činiti sebe malenim pred Bogom plod je istinskog obožavanja.

Moramo slaviti Boga, to je svrha stvaranja. Bog nas nije stvorio da povećamo svoju bitnu slavu jer mu to nije potrebno. U suvremenom rimskom misalu, četvrti zajednički predgovor kaže: “Tebi nije naša hvala potrebna, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni; po našim hvalospjevima ti ne bivaš veći nego mi stječemo milost spasenja.” (Opće Predslovlje IV, Rimski misal)

Bog nas je stvorio da ga slavimo, a u samo stvaranje upisao je potrebu i čežnju da izrazimo svoju slavu. Klanjanje je na grčkom proskýnesis, što doslovno znači “klanjati se”. To ukazuje da je samo Jedan velik i da sami sebe činimo malima. Činiti se malima plod je istinskog obožavanja. Kako nas Blažena Djevica Marija i Majka Božja uči u svom Magnificatu, Bog nas uzvisuje kada se ponizimo.

Klanjanje i pohvala

Klanjanje je odavanje slave Bogu, slavljenje bez kraja. Ali koja je razlika između obožavanja i pohvale? Klanjanje je najeksplicitniji oblik pokazivanja da je Bog uistinu velik i da je Gospodin. Također možemo hvaliti ili štovati stvorenja, ali ih ne obožavati. Klanjanje je, kako kaže nauk Crkve i Svetoga pisma, rezervirano za Boga. Kada je đavao kušao Isusa u pustinji, tražeći od njega da padne ničice i pokloni mu se, Gospodin je odgovorio, kao što čitamo u Mateju (4,10): „Odlazi, Sotono! Jer pisano je: ‘Gospodinu, Bogu svome, klanjaj se i njemu jedinomu služi’” (usp. Pnz 6,13).

Neki mogu misliti da je Božja želja da ga njegova stvorenja obožavaju gotovo stvar taštine. Ali u stvarnosti, ne radi se o tome da On želi biti obožavan, već da je dobro za njegova stvorenja da ga obožavaju. I nije dobro, upravo za Njegova stvorenja, ne obožavati Ga. U svom komentaru na Bogojavljenje, Dom Prosper Guéranger piše:

Bogojavljenje je velika svetkovina i na nju se mora obnoviti radost koju nam je pričinilo Rođenje našega Isusa, jer, kao da je drugi Božić, pokazuje nam našeg Utjelovljenog Boga u novom svjetlu. Ostavlja nam svu slast drage betlehemske bebe, koja nam se ukazala već ljubljena; ali tome dodaje vlastito veliko očitovanje božanstva našega Isusa. Na Božić je bilo nekoliko pastira koje su anđeli pozvali da odu i prepoznaju Riječ koja je postala tijelom; ali sada, na Bogojavljenje, glas samog Boga poziva cijeli svijet da se klanja ovom Isusu i sluša ga.

Liturgijska godina, prev. Dom Laurence Shepherd (Great Falls, MT: St. Bonaventure Publications, 2000), knjiga II, sv. 3, str. 108.

Postao je dijete upravo zato da bi nam olakšao klanjanje. Isus Krist, Utjelovljeni Bog, vrhunski je model istinskog klanjanja koje stvorenja duguju Stvoritelju. Sin Božji obnovio je autentično bogoslužje i dao mu nadnaravnu i posvećujuću učinkovitost.