Dosjetka njemačkoga filozofa i antropologa Ludwiga Feuerbacha iz 19. stoljeća, da nije onako kako stoji u Bibliji, da je Bog stvorio čovjeka po svojoj slici, nego baš obratno, da je čovjek na svoju sliku stvorio Boga, izazvala je dvostruke posljedice.

Čovjek je biće koje u svom srcu nosi misterij veći od sebe. Čovjek je samo trska, ali on je trska koja razmišlja. Čak i kad bi ga svemir zdrobio, čovjek bi i dalje bio plemenitiji od svog ubojice, jer zna da umire. Svemir ne zna ništa od ovoga. Čovjek može primiti i izraziti ljubav. Svemir ne može.

Moglo bi se pogrješno pomisliti da je Božja želja da ga njegova stvorenja obožavaju gotovo stvar taštine. Ali u stvarnosti, ne radi se o tome da On želi biti obožavan, već da je dobro za njegova stvorenja da ga obožavaju jer samo Njemu, kao Stvoritelju obožavanje pripada.

Pogledajte novi video don Josipa Ulića o tome zašto čovjek ima potrebu za boravkom u prirodi.

Svake godine Bog nam, po Majci Crkvi, daje »da radosno čekamo vazmene blagdane, pokorom čistimo dušu, revnije se molimo i vršimo djela ljubavi te nas primanjem svetih otajstava obdari svojim božanskim životom« (Predslovlje korizmeno, I). Na taj način možemo, od Uskrsa do Uskrsa, kročiti prema dovršetku onog spasenja koje smo već primili kao plod Kristovog vazmenog otajstva: »ta u nadi smo spašeni« (Rim 8, 24), piše papa Franjo u svojoj korizmenoj poruci objavljenoj 26. veljače. Za okosnicu ovogodišnjeg razmišljanja Papa je uzeo tekst iz Poslanice svetoga Pavla Rimljanima »Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih« (8, 19).