Fr. Ivan Dominik Iličić rođen je 24. travnja 1985. godine u Slavonskom Brodu. Djetinjstvo je proveo u Županji i Vinkovcima. „Većinu djetinjstva proveo sam u Vinkovcima, kao i dane osnovne i srednje škole. Kao malo dijete volio sam ići pecati ribe. Prvu ribu sam upecao uz tatinu pomoć kada sam imao dvije godine. Napravio mi je malu pecaljku, stavio u ruke i rekao da trebam povući i zbilja sam ulovio ribu. Kao dijete sam volio često ići pecati ribe, a kasnije me je gospodin učinio ribarom ljudi. Sjećam se da sam u djetinjstvu bio povezan s Isusom. Znam da sam kao prvopričesnik doživljavao živoga Isusa. Srce mi je gorjelo na prvoj pričesti i zapamtio sam pjesme koje su se pjevale na misi, koje smo vježbali i pripremali. A, kasnije kako je došao pubertet i loše društvo, utjecaji okoline, onda sam se udaljio od crkve, ali Gospodin je našao put do moga srca pa me vratio. Neplanirano. Nama je najbolje kada se dogodi nešto što nismo planirali, kada nas Bog iznenadi. Često puta želimo kontrolirati naš život, imamo svoje planove i to često puta stvara prepreku da Bog uđe dublje u život i da on pokaže svoj plan koji je drugačiji, ali puno bolji i puno veći.”

Početak intenzivnijeg razmišljanja o vjeri u Međugorju

Fr. Ivan ističe da je tijekom odrastanja volio sve što vole mladi, ali na krivi način. „Dogodi se da te svijet zavede i tražiš ljubav i smisao na krivi način. Ali, ostala je ta jedna iskra koju sam primio kao dijete od Gospodina u crkvi, preko obje bake i njihove molitvene povezanosti s Bogom, preko roditelja, preko djeda,… Bake su bile bitne kasnije i na mom putu obraćenja”. Promjena se dogodila u trećem razredu srednje škole. „Otišao sam u Međugorje, a da nisam ni znao što je Međugorje. Došli smo kod jednih ljudi kao gosti. Niti na kraj pameti mi nije bilo da ću tada početi intenzivnije razmišljati o vjeri. Kako sam čuo neka njihova svjedočanstva i kako su oni govorili o Međugorju i tamo nas odveli, sve me je to duboko ganulo da sam u svome srcu znao da ću se Bogu kad-tad vratiti”.

Promjena nije prošla nezamijećeno. „Iako to nije bilo ono pravo obraćenje vratio sam se drugačiji. To je primijetio moj pokojni djed i rekao mojoj majci da ja više nisam isti. U školi sam prestao bježati s nastave. Baš u vrijeme kada su svi kao maturanti ‘poludjeli’ i sa satova su bježali i oni koji nikada prije nisu, ja sam prestao. Prestao sam ići svaki vikend van i opijati se. Smirio sam se i mnogima je to bilo čudno. Vidjeli su tu promjenu, ali ona nije bila takva da sam ja o tome svjedočio na sva zvona da me je Bog promijenio, da je predivno biti s Bogom”.

Od ljekarnika za tijelo do ljekarnika za dušu

Fr. Ivan Dominik je po završetku srednje škole upisao studij farmacije u Zagrebu. „Planirao sam biti ljekarnik za tijelo, a kasnije sam postao ljekarnik za dušu koji spaja ljude s ljekarnikom Kristom, onim koji ljudima daruje duhovno, a ponekad i tjelesno, a što je najvažnije život vječni. Od početka obraćenja još sam nekoliko godina odugovlačio povratak k Bogu. Razmišljao sam – ‘Gospodine, još sam mlad, još bih ovako ili onako’. Upisao sam studij u Zagrebu i bio sam kao na dva stolca. Išao bih na misu, ali ne i na pričest jer nisam bio spreman neke stvari promijeniti, ići na ispovijed. Ta je faza trajala skoro tri godine. Uz prof. Tomislava Ivančića odlučio sam se vratiti Bogu. Dogodio mi se susret sa živim Bogom preko prof. Ivančića 29. ožujka 2007., na dan kada je moja baka slavila rođendan, pa sam to s njome povezao. Sigurno je ona izmolila tu milost da me Bog dotaknuo. Prof. Ivančić me je oduševio svojim svjedočanstvom. On sam se usudio priznati da je bio doktor teologije, a da nije bio obraćen. To mi je bilo fascinantno. Svjedočio je da je doživio živoga Boga, a to sam i ja htio”.

S prof. Tomislavom Ivančićem.

Odlučio je ponovno otići u Međugorje. „U Međugorje sam išao s odlukom da odem na ispovijed. Doživio sam još dublje Božju milost koja lomi okove grijeha, i jednu vatra njegove ljubavi – nešto neopisivo i predivno!. Tako je počela jedna dublja promjena koju je Bog započeo u mome srcu. Bog čini postupno. Važno je biti strpljiv i sa sobom i sa drugima. Malo po malo Gospodin priprema teren u svojoj milosti. Vjerujem da je tako pripremio teren i u mome srcu da mu se 2007. godine otvorim i da stvarno doživim i kroz ispovijed, osobnu molitvu, susret u Međugorju, kod prof. Ivančića, i na druge načine njegovu prisutnost i ljubav koja mijenja. Promjena je posljedica otvorenosti ljubavi Božjoj”.

Mladifest, Međugorje

Božja milost djelovala je u srcu fr. Ivana Dominika koji je postupno uvodio promjene u svome životu. „Mislio sam da ću moći kao vjernik laik živjeti svoju vjeru, pomagati puno i koristiti se materijalnim dobrima kao obiteljski čovjek. Završio sam studij farmacije i budućnost mi je bila osigurana, jer sam trebao preuzeti obiteljski biznis. Ali, u srcu sam osjetio da me Bog poziva na više. Odlučio sam ostaviti tu materijalnu sigurnost o kojoj mnogi sanjaju, i misle da bi s time mogli biti sretni, ali ako nisu s Bogom onda je sve uzalud. Uspio sam to pustiti s vjerom zakoračiti prema onome što je ispred mene”.

Odluka za svećeništvom iznenadila obitelj

Od obraćenja do odluke za svećeništvo prošlo je oko tri godine. „Bogu hvala da je bilo tako jer da sam ušao odmah u neki samostan mislim da bih u tim trenucima početnog ushićenja vrlo brzo izletio van. Bio sam u jednom prevelikom zanosu… Treba trijeznije shvatiti poziv, ne samo osjećajima, nego i razumski. To opet ne znači da se neće javljati kušnje kada se poziv prihvati. Ja sam razumski prepoznao poziv. Ne u toj nekoj fazi ushićenja početnog obraćenja, nego s odmakom vremena vidio sam da želim razumski davati svoj život za Gospodina, uložiti svoje vrijeme za Boga i druge, da želim biti slobodan od braka da bih bio raspoložniji za mnoge vjernike koje ću susretati kao svećenik i redovnik”.

Odluka za svećeništvom iznenadila je obitelj. „Moji roditelji su imali drugačije planove pa nisu bili sretni s mojom odlukom. Bili su zabrinuti, pitali su se što ako ne uspijem, imali su stotinu pitanja. To je ljudski razumljivo. Ali i oni su imali priliku da zakorače s vjerom. Nije bilo druge – morali su vjerovati da Bog to sve vodi. Na kraju su uspjeli u tome. Nije bilo lako. Sada su puno sigurniji u to da je moj poziv Božje djelo, vide da Bog djeluje i da je tako puno bolje za moj život od onoga što su oni mislili da treba biti”.

S obitelji.

„Gospodine, gdje da idem?”

Na upit: ‘Gospodine gdje da idem?’, On mu je na poseban način pokazao dominikance. „U zagrebačkoj crkvi Ranjenog Isusa vidio sam dominikanski plakat na kojem je pisalo: ‘Još uvijek tražiš? Dođi i vidi!’. Bile su prikazane dvije osobe – dominikanac i mladić koji prima habit i oblači ga. Fr. Slavko Slišković, naš današnji provincijal, predvodio je tada misu i bio je prvi dominikanac kojeg sam vidio. Slušao sam ga, vidio taj plakat i sve me je to vuklo. Malo sam po internetu tražio o dominikancima i tako sam došao do fr. Petra Galića koji je bio kontakt osoba i malo po malo je sve počelo. S njim sam stupio u kontakt, on me je ohrabrio i odlučio sam pokušati”.

Oblačenje habita.

Za potvrdu svoje odluke fr. Ivan Dominik je tražio od Gospodina znakove. „Tražio sam znakove i bilo ih je. Jednog ljeta sam na otoku Krku u Vrbniku molio, preispitivao svoju odluku. Tada sam već odlučio da ću ići u dominikance, ali javile su se neke sumnje. Otišao sam popodne u crkvu pomoliti se. Bilo je malo ljudi koju su izašli i ostao sam sam. Molio sam Gospodina za pomoć i da mi dadne neki znak. I u tom trenutku u crkvu je došlo pedesetak svećenika koji su me okružili sa svih strana. Počeo sam se smijati i rekao sam da bi bilo najbolje da mi neki od njih još i progovori. U tom trenutku prišao mi je jedan franjevac, sjeo pored mene i pitao hoću li biti fratar. Kasnije sam shvatio što je bilo. Jednom svećeniku rodom iz Vrbnika umro je otac pa su svećenici bili na tom sprovodu. A, kada sam s fr. Petrom Galićem prvi puta išao prema dominikanskom samostanu u Zagrebu pojavila se duga nad samostanom. Onda mi je on rekao da je to znak. Taj znak nisam tražio nego mi je na njega ukazao fr. Petar”.

Nakon prvog oblačenja habita.

S provincijalom fr. Slavkom Sliškovićem. Svečano zatvaranje jubileja 800 godina dominikanaca u Rimu.

Bog je sve vodio…

Prvi dani u zajednici su lijepo prolazili. „Bog je sve vodio. Teološki studij bio je borba. Nije bilo lako, previše ispita, sve rascjepkano, uče se stvari koje možda nisu previše bitne a za neke bitnije nedostaje vremena. Sve se svodi na skripte i nema se vremena za proučavanje neke ozbiljnije literature za toliki broj ispita. Takav je koncept, prihvatiš ga i nekako uz Božju pomoć završiš, profiltriraš ono što je najbolje što studij može dati. Može dati puno, ali nije lako proći kroz njega pogotovo nama malo starijim zvanjima.

Doživotni zavjeti.

Oblačenje dominikanskog habita bio je poseban doživljaj. „Bio je to lijep osjećaj. Habit nisam skidao, a sada ga ne nosim tako često. Volim dominikanski habit, bitan je onaj habit koji je u srcu, a vidljivi znak je isto bitan. Najbitnije je da smo mi vidljivi znak – naše lice, oči, osmijeh, djela, riječi,… da to bude vidljivi znak za Boga, ali i neki znak družbe i pripadnosti svećeničkom staležu mislim da je dobar. Volim nositi barem kolar ili dominikanski križić. Za habit mi nije zgodno kada moram ići romobilom, a često jurim po Rijeci”.

Svećeničko ređenje

Posebna milost za fr. Ivana Dominika bilo je svećeničko ređenje. „Ređenje je bilo nešto posebno. Zaredio me biskup Mijo Gorski koji je tada bio biskup za mlade. Redio me je u isto vrijeme, isti dan na sv. Luku 2017. godine kada je u Rijeci bila posveta Centra za mlade ‘Bl. Miroslav Bulešić’. Nisam ni znao da postoji taj Centar i da ću tamo ubrzo djelovati. To je isto jedna simbolična gesta da je Bog posložio ta događanja na isti datum. Samo ređenje bilo je stvarno milosno. Bilo je prekrasno. U našoj su crkvi svi pjevali, propovijed je bila izvrsna… Sam obred ređenja je nekako poseban – ono pomazanje ruku, ta me je gesta ganula. Biskup pomazuje ruke svećenika koji će donositi Krista na oltar. Zatim, posvetna molitva, polaganje ruku, sve mi je bilo posebno”. 

Svećeničko ređenje.

Tri mladomisnička gesla

Proslava mlade mise bila je u rodnoj župi u Vinkovcima. „Bila je to žestoka fešta i velika milost u crkvi. Bilo je puno suza, jer je to ganulo mnoge – prijatelje iz ranijih dana, neke članove moje rodbine, ljude koji su došli iz Splita i od posvuda. Sveta misa je bila milosna, a onda se poslije ta radost prelila i na feštu koja je uslijedila. To je bilo svjedočanstvo i za ljude koji su radili kao konobari, kao osoblje. Rekli su kako nikada nisu vidjeli takvu feštu i takvu radost. Još juha nije donesena na stol, a već se plesao vlakić. Iste sekunde kako smo ušli u dvoranu počeo je ples, počela je radost. Ta je fešta čak završila i na nekim dnevnicima, neki su videi ‘procurili’ van. Ljude je oduševilo to kako se fratri i časne sestre znaju zabaviti kao normalni ljudi, pjevati domoljubne i duhovne pjesme”.

Slika Eve Vukine, dar za mladu misu.

Fr. Ivan Dominik je na mladoj misi imao tri gesla. „Za mladu misu bio je logo Presvetog Trojstva tri kruga međusobno povezana, s rukom koja se otvara iz središta gdje su ta tri kruga bila povezana s urezanim križem. To je simbol da se Presveto Trojstvo otvorilo po Kristovom utjelovljenju i križu, i pružilo nam ruku. Imamo pristup k Bogu koji je savršena ljubav. Kako je logo bio u znaku Trojstva onda sam odabrao i tri gesla. Prvo je biblijsko iz proslova Ivanova evanđelja „Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja”, jer sam bio svjestan da sam sve primio od Boga. Drugo geslo se odnosilo na svece, jer svece jako volim, Ivan Pavao II. „Ne bojte se biti sveci novog tisućljeća”. I, treće geslo bilo je iz pjesme „Idi kaži cijelom svijetu da Bog je s nama tu”. To sam uzeo zbog inicijala Ivan Dominik Iličić – IDI, da se odnosi na mene, ali i općenito na svakoga od nas. Ta tri gesla povezana su, otvaraju dimenziju Božje ljubavi i poziva na svetost koji je poslanje. Kada se primi milost Božja koja posvećuje, ne može se ne ići drugima, već se ide i govori svima što si primio. To je dominikansko poslanje – primati u kontemplaciji, molitvi, studiju, milost od Boga i donositi to drugima”.

Logo

Mlada misa.

Na Galilejskom jezeru. Pred grobom sv. Dominika, Bologna.

Studentski kapelan u Rijeci

Fr. Ivan Dominik djeluje u Rijeci gdje je, uz službu starješine u dominikanskom samostanu sv. Jeronima, studentski kapelan. „Nastojim biti što više raspoloživ mladima. U Centru za mlade ‘Blaženi Miroslav Bulešić” surađujem zajedno s vlč. Josipom Pendeom i s. Mirjam Jerković. Kao kapelan idem studentima ususret, popijem kavu s njima, tu sam za razgovor, za ispovijed, blagoslov soba i stanova, obilazim studente koji su i u drugim zajednicama poput Frame. Nastojim biti kapelan za sve mlade, i one koji su u nekim zajednicama ali i onima koji nisu, da ih usmjerim i da se pronađu. U Centru se četvrtkom organizira kateheza, nedjeljom navečer u crkvi sv. Jeronima predslavim studentsku misu, a tada se skuplja milostinja za potrebite. I studenti se uključuju u pomoć potrebitima. Nastojim ih uključiti da budu svjesni svoje dimenzije poslanja, kako djelotvorno živjeti svoju vjeru. Mladi imaju volju i žele djelovati, treba ih samo potaknuti i usmjeriti”.

Pastoral mladih.

Potpora potrebitima.

Dominikanska mladež

Kao dominikanac fr. Ivan Dominik pokreće Dominikansku mladež. „Bit će posvećena bl. Pier Giorgiu Frassatiu, koji je zaštitnik mladih. Ovaj predivni blaženik bio mi je otkriće, jer me je njegov život oduševio. U skladu s dominikanskom karizmom imat će dimenziju studija. Mjesečne teološke susrete mladi će sami pripremati, a tako će se učiti i javnom nastupu kroz spoj studiranja i prenošenja drugima vlastitog znanja i iskustva. Nekada će biti susreti u prirodi. Jedne subote u mjesecu ići ćemo u prirodu pa se i tu mogu pripremiti duhovni poticaji, bit će i sveta misa, i usput ćemo se družiti. Nekada će biti samo druženje, možemo ići u kafić, jer Dominik je propovijedao u gostionici prije 800 godina tako da je i to mjesto koje može biti mjesto navještaja Božje riječi. Ili, možemo otići pogledati neki film. I druženje ima dimenziju poslanja u sebi. Nekada će biti samo molitveni susreti, klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Postoji i posebna veza dominikanaca s Presvetom Djevicom Marijom, i u tom duhu nastojim širiti marijansku pobožnost i duhovnost.

Dominikanska mladež nastojat će, kako ističe, spojiti molitvu, studij, poslanje, druženje i pomoć potrebitima. „Frassati je sve to imao. On je bio dominikanski trećoredac ali je imao i širinu. Išao je i u druge zajednice, povezivao se je s mladima koji su bili aktivni i drugdje. Osnivao je nove stvari. Osnivao je društvo frajera u kojem je bio on i neki njegovi prijatelji, bili su frajeri za prave stvari – pomaganje potrebitima i sl. Pomagao je stotinama siromaha. Umro je mlad, još kao student. Na fotografijama je vidljivo da mu je na stotine siromaha došlo na sprovod. Prigodom obilježavanja 100 godina njegova rođenja dodijeljena mu je diploma počasno. Dakle Frassati je imao vremena za sve – za svakodnevnu misu, za karitativne djelatnosti, za proučavanje teologije u slobodno vrijeme, za dužnosti svoga fakulteta, za prijatelje… Sve je uspio spojiti pa ćemo i mi tako pokušati biti što aktivniji”.

Smokvaš i duhovnik farmaceuta

Fr. Ivan Dominik djeluje i kao duhovnik sekcije farmaceuta, a uključen je u projekt ‘Pod smokvom’. „Sekcija farmaceuta, kojoj sam duhovnik, dio je Katoličkog liječničkog društva. Godišnje imamo barem dvije duhovne obnove, najčešće u korizmi i adventu. Kao duhovnik pripremam obnove, a nastojim doći i na predavanja koja Sekcija priprema. Također farmaceuti nastoje djelovati u svojoj struci, bore se za pravo priziva savjesti i zaštitu dostojanstva života od začeća do prirodne smrti. Društvo slavi svoj dan na blagdan sv. Ivana Leonardija, koji je njihov zaštitnik, a slave i sv. Kuzmu i Damjana koji su zaštitnici farmaceuta u cijelom svijetu.

S nekim od članova sekcije farmaceuta.

Sudjelujem u projektu ‘Pod smokvom’, ali i organiziram „Pobjedu svetih” koji je evangelizacijski projekt putem medija, videa i sl. U ‘Pod smokvom’ sam zajedno s više svećenika koji pripremaju razmišljanja na temelju evanđelja dana. Tu su i mladi koji su crtači, snimatelji, montažeri i svi zajedno tvorimo taj projekt koji pomaže ljudima da svaki dan čuju Božju riječ. Radost mi je biti dio te vesele i vrijedne ekipe. Smatram da su društvene mreže i mediji važni za današnju evangelizaciju. Rado ih koristim iako mi je nekada teško sve to stići. Ali, vidim da imaju učinka i nastojim naći snage i vremena kako bih sudjelovao u projektu ‘Pod smokvom’ i pripremao video o svecima ili neke druge teološke video zapise za ‘Pobjede svetih’, kao i za video zapise na You tube-u i Facebook stranici dominikanaca.

‘Pod smokvom’

Otkriva i tko ga posebno nadahnjuje za medijsko poslanje. „Za medijsko poslanje nadahnjuje me osobito sv. Ivan Pavao II. koji je puno govorio o važnosti medija u svoje vrijeme. Tada nije znao za društvene mreže ali je nekako proročki rekao da bi Kristovo lice trebalo izroniti na milijunima displaya diljem svijeta. Danas uistinu ima na milijune displaya preko mobitela i tableta i sl. Vjerujem da Gospodin poziva mnoge da budu dionici medijskog poslanja i da služe u naviještanju Radosne vijesti, služeći se suvremenim multimedijalnim i internetskim sredstvima”.

Svi smo pozvani na svetost

Svoje slobodno vrijeme fr. Ivan provodi radeći neki video, odgovarajući na poruke, slušajući glazbu. „Nastojim raditi više stvari u isto vrijeme, a koje me mogu i malo opustiti. Nekada se malo i odmorim, jer je tijelo slabo, ali nastojim slobodno vrijeme provesti kreativno da bude povezano s poslanjem. Potičem sve da prate stranicu ‘Pobjeda svetih’ na Instagramu, Facebooku, You tube-u i Tic-tocu, koja nema samo dominikansku karizmu nego prikazuje mnoge svece, mnoge katoličke karizme, citate mnogih svetaca. Sve to može biti inspirativno mnogima i potaknuti ih da svetost pobijedi i u njihovom životu”.