Zaviri katkad, čovječe, u svoju prošlost pa ćeš shvatiti da se ne sjećaš stvari ni darova, nego riječi i trenutaka kad si bio ljubljen i čuvan.
Što pamtiš iz djetinjstva? Koliko daleko seže tvoje sjećanje? Nedavno mi je jedna žena ispričala zanimljivu priču o svojoj djeci. Željela je znati čega se točno njezina djeca sjećaju iz djetinjstva, a sad su već odrasli ljudi. Sama kaže da im je kao majka priuštila mnoštvo materijalnih, opipljivih stvari, pregršt lijepih darova, ali jedno njezino dijete nije se sjećalo neke skupe igračke ili brojnih lijepih darova, već naizgled obične šetnje s ocem. Naime, dok su toga dana bezbrižno šetali gradom, pokraj njih je naišao pas koji je najednom počeo snažno lajati. Uzevši brzo sina u naručje, otac mu je šapnuo na uho: „Ne boj se, sine! Tata je tu!“ Taj mladić nije pamtio darove, već riječi. Nisu to bilo kakve riječi, te mu riječi jasno poručuju da ga netko voli, da ga netko štiti, da je nekome zaista bitan.
Iz djetinjstva ponajprije pamtim tople i nježne riječi svojih roditelja, ništa mi drugo i ne treba.
Život nije sjećanje na darove, već sjećanje na riječi. Čovjek živi od riječi, a ne od beznačajnih i prolaznih darova. Iz djetinjstva ponajprije pamtim tople i nježne riječi svojih roditelja, ništa mi drugo i ne treba. Pa i kada je bolestan, čovjeku je najviše potrebna topla riječ, riječ ohrabrenja. Dok razmišljam o Bogu, sjetim se njegovih riječi koje jasno odzvanjaju u dubini moje duše: „Ne bojte se! Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.“ Zaviri katkad, čovječe, u svoju prošlost pa ćeš shvatiti da se ne sjećaš stvari ni darova, nego riječi i trenutaka kad si bio ljubljen i čuvan. Riječi su nas hranile da rastemo, a ne darovi.
Autor fra Goran Azinović za svećenika Hercegovačke franjevačke provincije zaređen je 2014. godine. Autor je 14 nadahnutih knjiga, kolumnist je katoličkog mjesečnika “Naša ognjišta”, a pisao je i za druge katoličke časopise. Trenutačno živi i djeluje kao župni vikar u župi Krista Kralja u Čitluku (BiH).