Kumovi u liturgijskom, kanonskopravnom i pastoralnom smislu postoje samo kod sakramenta krsta i potvrde dok su na vjenčanju uvijek i samo svjedoci, javlja Župa Rokovci i Andrijaševci.

Biti kum ili kuma u liturgijskom, pastoralnom i kanonsko pravnom smislu nije formalnost nego prava crkvena služba, obveza prema Crkvi, Božjem narodu, prema kršteniku i potvrđeniku, prema njihovim roditeljima, prema samima sebi da bi kumče provodilo kršćanski život i ispunjavalo vjerno obveze preuzete primljenim sakramentom.

Budući da mnogi vjernici ne shvaćaju dovoljno ozbiljno pitanje kumstva u Crkvi potrebna je uporna i prikladna kateheza sposobna stvoriti novi mentalitet koji gleda u kumovima na neki način roditelje, vođe, one koji daju primjer koji treba slijediti, oni trebaju biti učitelji duhovnoga života. Kumovi trebaju biti bliski i u službi kumčeta sa savjetima i još više primjerom da bi mu pomogli da sigurno i lako napreduje u nasljedovanju i svjedočenju Krista.

Biti kum ili kuma danas, kao što je bilo i jučer i u prvim stoljećima Crkve, jest obveza i nije tek lijep obred, ceremonija za slikanje, gozba i prilika za darivanje, to nije dužnost koja završava primljenim krstom ili potvrdom nego je obveza koja proistječe iz vjere. Dakle, kumstvo obvezuje više nego prijateljstvo, pravo ili moral. Kumstvo započinje krštenjem ili potvrdom, traje čitav život kumčeta ili kumova. Između njih nastaje veza, prije svega religiozna i moralna, nastaje duhovno srodstvo.

Koje uvjete kum mora imati?

Traži se »da je katolik, potvrđen i već pričešćen i da provodi život u skladu s vjerom i preuzetom službom«. Katolici, bez obzira kojem obredu pripadali, mogu jedni drugima kumovati. Dakle, da budu kumovi isključeni su katolici takozvani »javni grešnici «, oni koji tvrdokorno ustraje u očito teškom grijehu.  Tako npr. ne mogu biti kumovi oni koji su sklopili samo građansku ženidbu ili oni koji su se rastali pa ponovno građanski vjenčali ili žive zajedno ili oni koji javno, notorno pripadaju ili šire materijalističke i bezbožničke ideologije, koji su tražili ispis iz matice krštenih, koji se javno odriču katoličke vjere ili pripadnosti Katoličkoj Crkvi.

Kum/kuma na krštenju može biti:

a) katolik/katolkinja sa navršenih 16 godina života

b) treba biti kršten/a, pričešćen/a i krizman/a

c) ako je vjenčan/a mora biti crkveno vjenčan/a (nije dovoljno samo civilno vjenčanje) ali mora također biti i krizman/a

d) da nije rastavljen/a i ponovno civilno vjenčan/a ili da ne živi u izvanbračnoj zajednici

e) da ne živi u izvanbračnoj zajednici i odbija se crkveno vjenčati (a mogao/la bi)

f) da provodi život u skladu sa katoličkom vjerom i crkvenim naukom

g) otac i majka djeteta ne mogu biti kumovi

Tko ne može biti kum?

Zatim se traži »da nije udaren nikakvom zakonito izrečenom ili proglašenom kanonskom kaznom. «Ne mogu preuzeti službu kuma »otac ili majka krštenika«. Dakle, premda sami roditelji mogu predstaviti djelitelju sakramenta svoje dijete, ipak oni ne mogu vršiti službu kuma. Uostalom, kum je pridružen odgojnoj zadaći roditelja, njegova služba je dragocjena, pogotovo ako roditelji umru ili zanemare kršćanske obveze prema svom djetetu.

Vrlo je važno naglasiti kako se prikladnost kumova prosuđuje ne samo na temelju kanonskih uvjeta, koje je lako provjeriti, nego i na stvarnoj sposobnosti i volji za suradnjom na odgoju i kršćanskom rastu krštenika. Svaki župnik poznaje svoje župljane te kao takav je odgovoran i slobodan na temelju iskustva i svoje savjesti prosuditi nečiju prikladnost za službu kumstva i prema svojoj spoznaji o odnosu prema Crkvi i življenju vjere onoga koji traži kumstvo.

Naime, budući da vjera nije nešto nutarnje, nečiji odnos prema vjeri vidi se ponajprije u nekim izvanjskim stavovima prema bitnim i osnovnim obvezama prema Bogu, Crkvi i ljudima. Nije prirodno niti moguće da svetu službu kumstva preuzimaju oni vjernici koji ne žive urednim (redovitim) sakramentalnim životom, ne sudjeluju u liturgijskom i duhovnom životu župne zajednice barem povremeno (toliko da ih župnik barem iz viđenja poznaje), ne doprinose za potrebe svoje župne zajednice kroz godišnji obiteljski dar te ako ne primaju svećenika na blagoslov obitelji.

Koje dobi treba biti kum?

U Rimskom obredniku: Redu krštenja br. 10, 1 općenito je bilo samo određeno da kum neka bude »dovoljno zreo za vršenje te dužnosti«. Zakonik Kanonskog prava propisuje konkretno »da je navršio šesnaestu godinu života, osim ako dijecezanski biskup odredi drugu dob ili ako župnik ili krstitelj smatraju da zbog opravdanog razloga treba da se dopusti iznimka«.

Taj uvjet je postavljen veoma elastično: dijecezanski biskup može odrediti drugu dob, veću ili manju, no i župnik i krstitelj može, zbog opravdanog razloga, dopustiti iznimku. Sada važeći propisi, dakle, načelno isključuju kuma ili kumu koji bi bili previše mladi.

Možda bi bilo dobro da krizmani kum ne bude mlađi a niti puno stariji od potvrđenika jer će tako biti draže i lakše češće se sastajati i bolje se razumjeti. Bolje je da kuma ili kum ne budu bliža rodbina ili netko od pretpostavljenih jer će odnosi bili lakši s više povjerenja i iskrenosti; naime, s vremenom mladi se ponekad zatvaraju najbližima u obitelji i starima, a povjeravaju se drugima, osobito malo starijima od sebe.