Za kalež mu je poslužila mala staklena bočica, najvjerojatnije od pekmeza koji je dobio od svojih. Divan je to kalež stvoren za zatvor, piše vlč. Marko. Ali za misu je potrebno i vino, te ovdje susrećemo domišljatost vlč. Marka. U bocama za pekmez donosili su mu vino. Stavili bi vino u najlon, a onda u pekmez. Čuvari su običavali nožem bosti kroz pekmez, tražeći „neprijateljsku propagandu“ ako bi proboli najlon ostali bi bez vina, ali ako bi prošlo imali bi vino za misu. Na sličan način dobivao je i hostije. Za tjelesnik (platno na kojem se stavljaju darovi za vrijeme sv. mise) poslužila mu je džepna maramica. Još mu je nedostajao misal. Knjigu nije mogao prošvercati nego je skupljao različite komadiće papira, a papir je tada u zatvoru bio vrijedan kao suho zlato, te je na njih po sjećanju običnom olovkom pisao riječi iz misala. Tako je sakupio sav pribor za misu, no još je jedino problem bio vrijeme kada je slaviti. Stražari su često otvarali vrata, tukli svećenike i iživljavali se na njima te ih svako malo odvodili na saslušanja. No svećenička snalažljivost i pouzdanje u Boga bili su jači od svega ovoga. U gužvi par svećenika sjelo bi u krug, jedan bi držao „kalež“ s par kapi vina, a drugi hostije i kratko bi izgovorili riječi pretvorbe i evo mise.