U povodu 80. obljetnice suđenja zagrebačkom nadbiskupu bl. Alojziju Stepincu donosimo njegov govor pred sudom od 3. listopada 1946. U prvom dijelu bl. Alojzije govori o položaju u kojem se našao kao zagrebački nadbiskup, o optužbama vezanima uz vjerske prijelaze pravoslavaca te o vojnom vikarijatu.

Nakon pisma od 6. listopada 1946. koje je nadbiskup Alojzije Stepinac namijenio svojem branitelju dr. Ivi Politeu, nastavljamo s dokumentima sa suđenja koje je prije osamdeset godina vođeno protiv zagrebačkoga nadbiskupa.

U nastavku teksta donosimo govor bl. Alojzija koji je izrekao pred sudom 3. listopada 1946. Tekst je preuzet iz glasnika „Sluga Božji Alojzije Stepinac“, 3 (1996) 4, str. 82-84. Uredništvo je uz objavu tada napomenulo da su „radi lakšeg čitanja i razumijevanja umetnuti podnaslovi“. Te podnaslove zadržavamo i u ovoj objavi.

Bl. Alojzije Stepinac govor započinje izjavom koja određuje ton njegova nastupa pred sudom:

Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala.

Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti.

Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz „optuženi Stepinac“. Ali nitko nije toliko naivan, da ne bi znao, da iza toga „optuženoga Stepinca“ sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolit i predstavnik Katoličke Crkve u Jugoslaviji. Sami ste toliko puta apelirali na ovdje prisutan kler, da kaže da je samo Stepinac kriv ovima i njihovu stavu naroda i klera. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj nego samo nadbiskup Stepinac.

Već 17 mjeseci se vodi protiv mene borba u štampi i u javnosti, inače 12 mjeseci podnosio sam faktičnu internaciju u Nadbiskupskom dvoru.

Montirani sudski proces protiv bl. Alojzija Stepinca / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

„Prekrštavanje“ pravoslavaca

Upisuje mi se u krivnju prekrštavanje Srba. To je uopće neispravan naziv, jer tko je jednom kršten, ne treba ga više prekrštavati, nego se radi o vjerskom prijelazu.

Ja o tom neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud. Činjenica je, da sam morao premještati župnike, jer im je prijetila opasnost smrti od pravoslavnih, jer su ih Srbi htjeli ubiti, zato što otežu s prijelazima. Činjenica je, da se u prošlo ratno vrijeme Crkva morala provlačiti kroz poteškoće kao zmija, a išlo se na ruku srpskom narodu s nakanom, da mu se pomogne, kako se dalo i moglo.

Gospodin mi je predsjednik predočio prijepis, što sam tražio prazni pravoslavni manastir, nekoć naš pavlinski, u Orahovici, da se u nj smjeste trapisti, koje su Nijemci protjerali iz Rajhenburga. Smatram, da mi je bila dužnost, da pomognem braći Slovencima, koji su od hitlerovaca bili izagnani, da se sklone.

Ja o tom neću opširnije govoriti nego velim, da mi je savjest čista, a povijest će jednom reći o tom svoj sud.

Vojni vikarijat

Kao teški zločin pripisuje mi se vojni vikarijat. Pitao me je predsjednik suda nisam li smatrao izdaju Jugoslavije dok sam u toj stvari stupio u vezu sa Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ja sam bio vojni vikar i za bivše Jugoslavije. Nastojao sam pitanje vojnog vikarijata urediti kroz ovih 8 do 9 godina. No nije došlo do definitivnog rješenja. To je pitanje konačno bilo uređeno u Jugoslaviji i konkordatom koji je stvoren teškom mukom, svečano ratificiran u parlamentu, da onda propadne na ulicama beogradskim.

Kad je rat Jugoslavija-Njemačka bio pri kraju, ja sam morao pružiti duhovnu pomoć i ostacima vojnika katolika bivše Jugoslavije i novostvorene Nezavisne Države Hrvatske. Ako je, dakle, država propala, a vojska ostala, morali smo pogledati tu situaciju.

pripremio: vlč. Tomislav Hačko, vicepostulator za mrežnu stranicu Zagrebačke nadbiskupije prema Glasniku „Sluga Božji Alojzije Stepinac“, 3 (1996) 4, str. 82.

U nastavku govora bl. Alojzija Stepinca donosimo dio koji je u izdanju iz 1996. naslovljen „Prava hrvatskog naroda“. U njemu se bl. Alojzije osvrće na svoj odnos prema ustaškom režimu, pitanje hrvatske državnosti, ratne vlasti i optužbe da je djelovao protiv poslijeratne državne vlasti.

Prava hrvatskog naroda

Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su činili vaši činovnici koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijene vjeru ili ožene inovjerku. Tu je faktična baza i pozadina mojih poslanica i propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika istaknutim u Jalti i u Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo hrvatskom narodu? Sveta Stolica je toliko naglašavala, da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti?

Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost. Ako mislite, da je hrvatski narod zadovoljan ovom sudbinom ili mu eventualno još pružite priliku da se izjasni, s moje strane nema poteškoća.

Poštivao sam volju svoga naroda i poštivat ću je.

„Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost.“

Nadbiskup Stepinac na sudu / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Optužujete me kao neprijatelja državne i narodne vlade. Molim vas, kažite mi, koja je za mene vlast bila 1941. godine? Da li pučista Simović u Beogradu, ili izdajnička, kako je vi zovete, u Londonu, ili ona u Jeruzalemu, ili vaša u šumi, ili ova u Zagrebu? Dapače, i godine 1943. i 1944., da li vlada u Londonu ili u šumi?

Vi ste za mene vlast od 8. svibnja 1945. Zar sam mogao slušati vas u šumi i ovdje njih u Zagrebu? Je li se uopće može dva gospodara služiti? To nije po katoličkom moralu ni po međunarodnom ni po općeljudskom pravu. Nismo mogli ovdje vlast ignorirati, makar bila ustaška, ona je bila ovdje. Vi mene imate pravo pitati i zvati na odgovornost od 8. svibnja 1945!

Glede kakvih terorističkih mojih čina nemate dokaza, niti će vam itko vjerovati. Ako su Lisak, Lela Sofijanec i drugi dolazili k meni pod drugim imenom, ili ako sam primio pisma koja nisam znao ni pročitati, ako je to krivnja, što su ljudi k meni dolazili, primit ću mirno osudu.

Ako sam svećeniku Mariću dao propusnicu, ništa si ne predbacujem, čista mi je savjest, jer mi nije bila nakana učiniti ništa protiv poretka, i mirne duše mogao bih poći na drugi svijet s tom krivnjom. Hoćete li mi to vjerovati ili ne, sporedno je. Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti.

Optuženi zagrebački nadbiskup zna za svoje uvjerenje ne samo trpjeti nego i umrijeti.

Sam predsjednik vlade dr. Bakarić rekao je svećeniku Milanoviću: „Mi smo uvjereni, da iza tih akcija stoji nadbiskup, ali nemamo nikakvih dokaza“. To je za mene dovoljno rečeno.

Izvor: Zagrebačka nadbiskupija