Ali mi smo ljudi znatiželjni i željeli bismo uvijek doznati pokoju stvar više. Pa tako i o samom rođenju Isusa Krista: Što se te noći sve zbivalo? Svi ti detalji poznati su samo Blaženoj Djevici Mariji i Sv. Josipu. Preko evanđelja najvažnije činjenice i svima nama. I tu onda dolazimo do imena Bl. Anne Katharine Emmerich, prenosi Nedjelja.ba.

Sjaj

Ona nam kazuje da je Marija živjela u jeruzalemskom Hramu i da je došlo vrijeme za njezinu udaju. Jednom starom svećeniku ruka je, tijekom boravka pred svetinjom nad svetinjama – u viđenju, pala na tekst gdje je stajalo da će iz korijenja Jišajeva izbiti izdanak (Iz11,1). Potom su svi mladići iz plemena Davidova pozvani u Hram da bi se za Mariju pronašao muž. Tražio se čudesni znak koji će ukazati tko je dostojan. Svi ti mladići su morali držati mladice u ruci za vrijeme molitve i žrtve, ali nijedna nije procvala. Zatim su svećenici tražili po spisima dalje. Ustvrdili su da među pozvanima nije bio jedan od šestorice braće iz Betlehema – bogobojazni Josip. Jedva su ga pronašli kod nekog tesarskog majstora u blizini Jeruzalema. Pozvali su ga, dali mu mladicu koja je, kad ju je htio položiti na žrtvenik, propupala kao bijeli cvijet, kao ljiljan…  Kao što patrijarh Josip postade Božjom voljom upraviteljem žitnice u svom Egiptu, tako će Svetom Josipu biti povjerena „žitnica spasa“.

Na putu prema Betlehemu Josip i Marija su se zaustavili na nekoliko mjesta. „I ja smjedoh povjerljivo razgovarati s Marijom“, ustvrdit će Anna Katharina Emmerich. „Ona mi kaza koliko je beskrajno blažena u svom stanju, ne osjeća nikakvih tegoba, ali katkad u nutrini osjeti tako beskrajnu veličinu i kao da sama u sebi lebdi; Ona osjeća da okružuje Boga i Čovjeka, a Onaj, koga Ona okružuje, nju nosi.“

U svom pripovijedanju kazuje da Josipa (rodom iz Betlehema) i Mariju nitko, ni rodbina ni prijatelji, nije želio primiti. Marija ga čeka, a Josip se nekoliko puta vraća u suzama i sav ojađen.

U svom pripovijedanju kazuje da Josipa (rodom iz Betlehema) i Mariju nitko, ni rodbina ni prijatelji, nije želio primiti. Marija ga čeka, a Josip se nekoliko puta vraća u suzama i sav ojađen. Za njih prenoćišta nema. Uplakani Josip će se prisjeti jednog mjesta gdje su se sklanjali pastiri, a gdje se i on često odvajao kada bi se skrio od svoje braće kada bi se želio moliti. Mariju je Josip smjestio unutar te špilje, podalje od grada, i pripravio joj ležaj. Unutar špilje, u pokrajnju prostoriju, uveo je i magaricu koja je sama dotrčala pred špilju što je Marija protumačila Božjom voljom da i oni prebivaju tu… U kamenu zidu je bila izbočina koja je služila kao jaslice. Sutradan je Josip Mariju odveo u takozvanu Dojiteljsku špilju u blizini. To je, prema pričanju njemačke redovnice, bila pogrebna spilja Abrahamove dojilje Marahe. Josip je za to vrijeme uređivao i čistio špilju s jaslicama u koju se Marija vraća predvečer.

„Kad mu Marija reče da se bliži Njezino vrijeme, neka se počne moliti, on je ostavi i otiđe u svoju spavaonicu da se pomoli. Prije nego uđe u svoju izbu, još se jednom osvrne na pozadinu špilje, gdje je Marija okrenuta leđima od njega, klečući molila na svojem ležaju, okrenuvši lice prema istoku. On vidje špilju ispunjenu svjetlošću. Marija bijaše okružena plamenom. Ja vidjeh da se sjaj oko Marije stalno povećava. Svjetla, koja bijaše upalio Josip, više se nisu vidjela. Marija klečaše u prostranoj bijeloj halji koja bijaše raširena pred njom. U dvanaestom satu bijaše duboko u molitvi. Vidjeh da je podignuta sa zemlje, tako da se vidjelo tlo ispod nje. Ona je prekrižila ruke ispred prsa. Sjaj se oko nje proširi. Strop špilje ne vidjeh više. Bijaše kao neka cesta od svjetla iznad nje sve gore do neba, u kojoj jedno svjetlo prožimaše drugo, i jedna prilika drugu, a krugovi svjetla prelažahu u nebeske likove. Marija je, međutim, molila gledajući u zemlju. Tad rodi Dijete Isusa. Ja ga ugledah kao blistajuće, sasvim maleno dijete, što bijaše svjetlije nego drugi sjaj, kako leži na prostirci ispred njezinih koljena…. Bijaše zacijelo sat nakon porođaja kad Marija pozove svetog Josipa koji još uvijek bijaše u molitvi. Kad joj se približi, u pobožnosti, veselju i poniznosti baci se ničice, a Marija ga opet zamoli da pogleda sveti dar neba. Tad on uze Isusa na ruke… Potom ga (Marija) položi u jasle, što bijahu ispunjene rogozom i drugim mirisnim biljem, iznad kojih bijaše prostrt pokrivač, koji je visio sa strana….“

Kad joj se približi, u pobožnosti, veselju i poniznosti baci se ničice, a Marija ga opet zamoli da pogleda sveti dar neba. Tad on uze Isusa na ruke

Velika milina

Bl. Anna Katharina Emmerich kaže da je vidjela trojicu pastirskih starješina kako, potaknuti tom čudesnom noći, stoje ispred svoje kolibe i gledaju čudesno svjetlo iznad jaslica, iznad špilje gdje je rođen Spasitelj svijeta. Također i pastiri koji bijahu uz udaljeniju kulu sve to isto vidješe. „Vidjeh kako se svjetlosni oblak spušta prema pastirima. U njemu spazih isto tako prelazak u likove i začuh približavanje milozvučnog, glasnog, a ipak tihog pjeva. Pastiri se isprva prestrašiše; ali uskoro pred njima stajaše pet ili sedam umilnih prilika, koje u rukama nošahu veliku traku, kao cedulju, na kojoj bijahu napisane riječi slovima veličine ruke. Anđeli pjevahu Gloria.“ Pastiri su istog trena krenuli prema jaslicama. Prvim je trebalo sat i pol hoda, drugima tri sata. Odmah su počeli i prikupljati darove… Trojica pastira u rano jutro prvi su stigli do jaslica.

„Vidjeh da su te noći Ana u Nazaretu, Elizabeta u Juti, Noemi, Ana i Šimun pri Hramu imali viđenje i objavu o rođenju Spasiteljevu. Djetešce Ivan bijaše neopisivo veselo. Samo je Ana znala gdje bijaše novorođeno djetešce; drugi, pa čak i Elizabeta, znali su o Mariji i ugledali je u viđenju, no ne znadoše ništa o Betlehemu.“

U zemlji triju kraljeva, zvjezdoznanaca, čudesni znaci su preplavili nebo. Blaženica kraljeve naziva Mensor, Sair i Teokeno (koji nije bio s njima jer je živio na istoku Kaspijskog mora). Primali su viđenja i slike na nebu. „Oni vidješe lijep luk u boji iznad slike Mjeseca, na kojemu je sjedila jedna djevica… Slijeva od djevice pojavi se iznad luka jedan trs, a zdesna snop klasja. Pred djevicom vidjeh da se pojavi oblik jednog kaleža, kao kod posljednje večere, ili svjetliji, i iziđe iz njezina sjaja. Iz kaleža istupi dijete, a iznad djeteta pokaže se svijetla čest, kao prazna pokaznica, iz koje su izlazile zrake kao klasovi. To sam shvatila kao Presveti oltarski sakrament. Djevici s lijeve strane uzdigne se osmokutna crkva sa zlatnim vratima i dvoja manja vrata sa strane. Djevica desnom rukom upravi dijete i hostiju u crkvu, koja za to vrijeme postade vrlo velika i u kojoj ugledah Presveto Trojstvo. Iznad crkve uzdizao se toranj. Jednake slike imao je i Teokeno, treći kralj, u svojoj domovini. (Imena Gašpar – hodi s ljubavlju, Melkior – blago pristupa, i Baltazar – svojom voljom prianja uz Božju volju, reći će blaženica, su dana svetim trima kraljevima jer im pristaju, opisuje ih kao osobe.)

„Iznad glave djevice, koja je sjedila na luku, stajala je zvijezda koja odjednom sa svoga mjesta i pred njima počne lebdjeti po nebu. I oni tada primiše, kao nikad prije, glas i navještaj da se dogodilo rođenje od njih i njihovih predaka tako dugo iščekivana djeteta u Judeji i neka slijede zvijezdu… Stoga sad bez oklijevanja prikupiše svoja blaga i krenuše s darovima na put. Mišljahu, ta ne žele biti posljednji…“

Ipak prvi su pred špilju stigli pastiri sa svojim darovima: malim životinjama i pticama. Ispričali su Josipu što su im anđeli kazali. Josip je primio njihove darove i potom ih odveo do Djevice i malog Djeteta. „Pastiri se, držeći štapove u rukama, baciše na koljena, zaplakaše od radosti i ostadoše tu dulje u velikoj milini; onda otpjevaše anđeoski hvalospjev i jedan psalam koji zaboravih. Kad se opraštahu, blažena im djevica još dade dijete na ruke“,  riječi su kojim je blaženica opisala događaje te noći i u samo svitanje u Betlehemu, Judeji, Galileji i zemljama triju kraljeva.

Podsjetimo:

Sveti Ivan Pavao II. 3. listopada 2004. proglasio je blaženom nadaleko čuvenu njemačku stigmatičarku i mističarku. Rođena je 8. rujna 1774. u seoskoj obitelji u blizini gradića Coesfelda, nedaleko od biskupijskog sjedišta Münstera. Postala je redovnica augustinka u gradiću Dülmenu gdje će i usnuti u Gospodinu 9. veljače 1824. Neposredno prije odlaska u samostan 1802. doživjela je viđenje (koja su počela od njezina djetinjstva) dok se molila u crkvi pred križem. Ukazao joj se Isus s dvjema krunama u rukama: u lijevoj s krunom od cvijeća, a u desnoj s krunom od trnja. Ponudio joj je da bira. Odlučila se za trnovu krunu. Ta odluka će utjecati na cijeli njezin daljnji život koji će postati neraskidivo povezan s Kristovom patnjom i žrtvom za čovjeka. Anna je u potpunosti svoj život predala Kristu… Vrijeme je to u kojemu se cijelom Europom šire ideje prosvjetiteljstva i radikalni otpad od vjere. No, upravo će čudesni, patnički, nasljedovateljski život ove blaženice mnoge vratiti vjeri. Njezini biografi ističu: Anna Katharina Emmerich nije spadala u one mistike koji su se samo posvetili kontemplaciji, već je njezino opredjeljenje za trpećeg Krista ujedno opredjeljenje za čovjeka, pogotovo za ljude patnike… Nosila je u svom srcu duboku ljubav za svakog čovjeka.

Prvi proces beatifikacije ove blaženice započeo je još 1892., ali je prekidan nekoliko puta, zaustavljen 1928., te je ponovno otvoren 1973. Bio je to dug put beatifikacije, a izvor nerazumijevanja i sumnji bile su njezine mistične vizije u kojima je opisala i život Svete Nazaretske Obitelji, Blažene Djevice Marije i Isusa Krista. Svjetska javnost će na ovoj blaženici pogled zaustaviti nakon filma Pasija (2003.) Mela Gibsona. Upravo njezine vizije muke Isusa Krista činile su osnovicu scenarija. Pitanje njezinih vizija je ostavljeno ustranu prigodom procesa beatifikacije ove augustinke, a sud je donesen na osnovu njezine osobne svetosti i herojskih vrlina. O životu Bl. Anne Katharine Emmerich mogli bismo pisati unedogled. Dvanaest godina trajale su njezine mistične vizije. Trpjela je Kristove muke, osobito petkom. Za to je vrijeme u svojim vizijama i ekstazama vidjela događaje iz biblijske povijesti i neke događaje koje donosi budućnost. Unatoč najstrožim istragama, i crkvenim i civilnim, utvrđeno je da kad se govori o stigmama, nema riječi ni o prijevari, niti o kakvoj psihičkoj bolesti. Stigme su bile stvarne, trpljenja ponekad zastrašujuća… No, sve je to Anna podnosila za spas duša. „Kristov križ na proputovanju“, tako ju je nazvao u to doba slavni njemački pjesnik Clemens Brentano. Upravo je on zapisao (od 1819., pa sve do njezine smrti 1824.) i objavio dio njezinih mističnih vizija. Anna je govorila, a Brentano zapisivao. Neki i tu vide razloge za pojedine nedoumice i nejasnoće. Brentano će umrijeti 1842., a sređivanje njegovih opsežnih spisa o vizijama Bl. Anne završit će o. Karl Schmoger. Knjige su prevedene i na hrvatski jezik, a najsvježija izdanja je objavila Naklada sv. Antuna. Što je to o rođenju spasitelja u svojim vizijama (koje, naglasimo, ne vežu ni jednog vjernika da u njih vjeruje) govorila ova njemačka mističarka?