“Dok sam studirao u Rimu, misio sam i ispovijedao gotovo svaki dan. Nije bilo lako spremati ispite ali sam se snalazio kako sam znao. Ispovjedaonica bi često preko tjedna bila prazna pa bih učio ali nekada se izvan nedjelje znalo dogoditi da dođe nekoliko ljudi.
Kako sam često bio na knap s vremenom mislio sam nekada ispovijedajući: “ajme još jedan, neću stići naučiti”…ali umah se sjetih da sam najprije svećenik a ne student. Kada mi se ogadila ta misao da mi je previše penitenata prije ispita, počeo sam moliti poput protestantskog vojnika iz filma “Greben spašenih” koji je spašavao ranjenike kao bolničar – “Bože, daj mi još jednog”.
U Zagrebu sam nastavio s tom molitvom i priznajem da je vrlo često uslišana. Vjerujte mi, najdraže mi je kada dođe netko tko dugo nije bio na ispovijedi. Kao da kada odrješujem u ime Presvetog Trojstva, da ljudima sâm Bog skida velike čelične okove.

Iako nikoga ne gledam u ispovjedaonici, osjećam olakšanje, čujem uzdahe, jecanje…kako je tek onda sretan Bog? Ima li Bogu i svom nebu išta milije? Kao na ovoj slici gdje mornar skida okove na obali Mozambika 1907., tako se osjećam a tako i jest. Mornar napokon skida robu okove a Isus u ispovijedi okove grijeha pokajniku.
Što te sprečava da skineš okove grijeha prije Božića? Trebam još jednog. Trebam tebe. I čekam te. Silno te čekam. Isus.”