Čovjek je stvoren na Božju sliku i priliku. Obdaren je slobodom, moći, odgovornošću. Sposoban je graditi i rušiti, spašavati i upropaštavati. On kroji sudbinu svoju, bližnjega i svijeta.

Čovjek je bitno i životno usmjeren na druge ljude. Ne može živjeti sam. Život u samoći, osami, duhovnoj i fizičkoj, nesnošljiv je i neljudski. Poglavito su ljudi u braku i kroz brak upućeni jedno na drugo. Bračna je veza i ljubav snažnija od bilo koje druge međuljudske veze i po svojoj je naravi jedinstvena, jedincata, neponovljiva. Iz toga proistječe jasno načelo neponovljivosti i nerazrješivosti.

Brak je daleko više od pravnog ugovora. On je u temeljima ljudskoga bića i egzistencije. On je neprestana škola ljubavi, razumijevanja, predavanja, jedinstva, on je mjesto rasta i sazrijevanja. Zato je on i u Isusovim očima poglavito mjesto istinskog nasljedovanja, ozbiljenja njegove poruke i riječi.

Nema diskriminacije u odnosima

U nerazrješivosti braka dolazi do izražaja dostojanstvo i jednakopravnost obaju bračnih drugova. Nigdje u Isusovim riječima nema nimalo primjese nekakve nadređenosti ili pak podređenosti bračnih drugova. Za Isusa ne postoji riječ diskriminacija spolova, napose u odnosu muško-žensko u braku. Jedno se u drugome mora pronalaziti kao u zrcalu. Međutim, nemoguće je stvoriti idealno stanje.

Isus je svjestan ugroženosti bračne zajednice. On ništa ne uljepšava, on grijeh naziva pravim imenom. Rasulo bračne zajednice jest stalna mogućnost i zbilja, ono je ishod i plod grijeha. Zato se Isus ne upušta u farizejsku sitničavu ‘kazuistiku’, zakonodavstvo, jer je u to vrijeme i u židovstvu prevladavalo uvjerenje kako su pojedini zakoni samo plod okorjelosti srca cjelokupnog Izraela koji ne poštuje onih temeljnih deset sinajskih zapovijedi.

Isus govori stalno o Božjoj ‘zapovijedi’, a farizeji o ‘dopuštenjima’, popuštanju čovjekovu srcu. Bog „zapovijeda“, on ne „savjetuje“ niti „svjetuje“! Isus smjera na Božji izvorni plan i volju koja želi samo čovjekovu sreću, a farizeji govore o vlastitim interesima, kao da je brak interesna ili ugovorna zajednica, gdje bi svatko za sebe morao izvući i izbiti što je moguće više probitka. Jasni su Isusovi zrenici: On smjera prema Ocu, a čovjekovo srce je sebično i pohlepno, čovjek je sebičnjak. Misli samo na sebe. Zato su Isusove riječi osuda i podignuta optužnica protiv životne prakse i okorjelosti čovjekova srca.

Protiv atrofije ljubavi u srcu

Isus jasno pozivlje: Živjeti iz dara Božje ljubavi. Isus je protiv rastave srca, on je protiv atrofije ljubavi u bračnim odnosima. Jer prema Isusovu stavu i riječima upravo tu, u srcu, se rađa svaki preljub, rastava, zlo. Tu u srcu vegetira i širi se svaki korov, tu se isprepliću se sve moguće zloće koje se onda izražavaju u životu. Treba dovesti srce u red, pa će biti suvišni zakoni. Jer u čovjekovu srcu moguće je zamijetiti što od nas Bog traži i hoće. Potrebno je jedno, otvoriti se tomu glasu.

Zato i veli Isus: ‘U početku’. Taj ‘početak’ se u Bibliji ne smije shvaćati u vremenskom smislu, nego u smislu ‘principa’, ‘počela’, načela koje bi trebalo vladati u odajama, prostorima čovjekova srca, osjećajnoga i misaonog života (stoga se ne veli latinski „n initio“, nego „in principio“, jer je initium vremenski početak, a principium prvo počelo, načelo, ‘princip’). Zato Isus hoće da ponovno naučimo gledati, ćutjeti, misliti u onim izvornim, iskonskim i rajskim slikama, gdje čovjek živi od čežnje i žudnje za dragim ljubljenim bićem, koje će mu biti životna družica i egzistencijalna nadopuna.

Povrat u iskonsko stanje

‘Adam’ (tj. ‘čovjek’) prepoznaje u toj družici Evi ‘ranu’ svoga srca, svoje ‘rebro’, dio sebe. U ‘početku’ veli Isus, ljubav se nije ravnala prema zakonima i propisima. Čovjek treba partnera, vlastite dopune, da bi bio ono što jest: potpuni čovjek! Stoga za Isusa nije pitanje dopuštenosti ili nedopuštenosti rastave bračne veze, nego je pitanje, kako ponovno do iskonske Božje volje, kako se vratiti u izvorno rajsko stanje, kakvo bijaše na početku. Nikakvo zakonodavstvo ne može nadomjestiti ili zamijeniti tu zadaću sa samoga početka. Obvezu jedinstva bračne sveze.

Isus strogo odbija rješavati pitanja čovjekova srca s pomoću zakona. Samo je ljubav sposobna uskladiti ovaj svijet, urediti ga tako da bude topli dom i zavičaj za čovjeka. Samo ljubav spaja nebo sa zemljom, Boga s čovjekom, duh s tijelom. Isus vjeruje u moć ljubavi, a ne zakona. Brak, prema Isusu, nije stvar politike, zakonodavstva, sociologije, pravnika, referenduma o ovome ili onom problemu (primjerice, kontrola rađanja ili pobačaj), makar sva ta područja čovjekova djelovanja dijele i brinu svoju brigu o braku, jer brak ne uspostavljaju niti tvore institucije, nego žive osobe koje se ljube.

Ljubav iznad zakona

Ljubav je iznad svakoga zakona i nemoguće je zakonski regulirati ljubav. Ona je jača od svega drugoga u čovjeku, jedina ona uređuje svijet da postane čovjekov topli dom, ona nosi sve. Ona je sposobna povezati nebo i zemlju, tijelo i duh, dušu i tijelo, osjećajnost i ćudoređe, istinu srca s mudrošću duha. Grijeh se liječi snagom ljubavi.

Zakoni dolaze i vrijede kad prestane ljubav. Okorjelost srca, u Isusovu viđenju, uzrok je gomilanja i umnožavanja zakona. Isus želi uspostaviti poredak kakav bijaše u početku, prije praroditeljskog pada, poredak u kome vlada povjerenje, ljubav, sreća, a ne nepovjerenje, nadmetanje, ugroza ili strah.

To Isus uprizoruje na primjeru djece: Ako je išta na ovom svijetu čisto i nevino, ako ima išta na ovom svijetu slobodan pristup njegovoj osobi, onda su to djeca. Ona su slika kako pristupiti Ocu, kako pronaći put do Očeva srca i srca ljudi. Zato nas Isus želi pozvati da probudimo dijete u sebi, da probudimo usnule sile koje nas iskonski vežu za Boga. Tada će uspjeti svaki brak. Brak kao nešto posve novo što se rađa iz jedinstva dviju osoba. Brak nije zbir dviju osoba, nego novo ‘jedno’, koje je teško opisati ljudskim rječnikom slikama vjernosti, ljubavi, predanja, poštovanja, zajedničkog jarma. Zato on postaje svetinja i sakrament u Crkvi. Plod toga jednoga, jedinstva osoba jest novi život, dijete!

Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva

Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevaka, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.