U HKR-ovoj emisiji "Novi valovi dobrote" urednika i voditelja Borne Marinića, u petak 3. prosinca gostovala je Rhea Ivanuš, umirovljena kustosica Hrvatskog povijesnog muzeja.
Hrvatski povijesni muzej je institucija koja je obilježila život Rhee Ivanuš. Fotografsku zbirku toga muzeja vodila je do umirovljenja.
“Baviti se fotografijom vrlo je zanimljivo jer upoznajemo i autore fotografije, ali i priču koja iza te fotografije stoji. Ja sam se bavila ratnom reportažnom fotografijom, koja je u velikom broju bila zastupljena u našem muzeju. U Muzej sam došla 1982. godine. Tada se zvao Muzej revolucije naroda, a 1991. mijenja ime u Hrvatski povijesni muzej”, rekla je Rhea Ivanuš.
Govoreći otkud joj ljubav prema povijesti Rhea Ivanuš ističe da je za to najvjerojatnije zaslužna profesorica iz VI. gimnazije koja ih je kao učenike vrlo često vodila u muzeje.
“Kada sam se zaposlila vodila sam propagandu i poslove muzejskog pedagoga. Naknadno sam položila kustoski ispit, a 1995. godine sam diplomirala i muzeologiju. Krajem 80-ih godina izrazila sam želju da bih htjela uređivati zbirku koja je bila po strani. To je bila Zbirka slikopisne službe Vlade pri Predsjedništvu NDH. Riječ je o velikom materijalu koji se nalazio na Mažuranićevom trgu u Agenciji za fotodokumentaciju. Agenciji je to smetalo i ja sam se javila za tzv. ustašku zbirku. Bila sam kustos neprijateljske zbirke. Tu je bila i dokumentacija nekadašnjeg ratnog arhiva i muzeja NDH-azije. To je bilo 1988./89. godine. Jedan od kolega denuncirao me na Komitet da imam sestru koja živi vani i da nisam pogodna za vođenje jedne takve zbirke. Bila sam i delegat u gradskoj četvrti Medveščak pa sam bila imenovana u komisiju za imenovanje gradskih ulica i trgova. Ulica iznad Vinogradske imenovana je po dr. Šerceru pa sam tada ‘dobila po nosu’ kako smo mogli jednom ustaškom liječniku dati ulicu”, ističe Rhea Ivanuš prisjećajući se dijelova uspješnog i zanimljivog profesionalnog života.
Govoreći o tranzicijskom razdoblju naglasila je da je bilo jako stresno.
“Većina naših kolega dobila je otkaz, iako su to bili vrijedni ljudi. Ostavili su samo voditelje zbirki. Bio je rat, Muzej je poslužio kao sklonište za sav materijal koji je dolazio s ratom pogođenih područja. Vrlo često sam bila i ključarica tog depoa jer sam bila blizu muzeja. Tada su se radile i revizije zbirki, ali nekako smo preživjeli i to dosta teško razdoblje”, prisjetila se Rhea Ivanuš vremena Domovinskog rata.
Upravo u tom vremenu Rhea Ivanuš vrlo aktivno ulazi u svijet ratne fotografije. Zajedno s povjesničarkom umjetnosti Brankom Hlevnjak objavila je knjigu “Hrvatska antiratna fotografija” koja obrađuje tematiku fotografije iz Prvog i Drugog svjetskog rata te Domovinskog rata, a predstavlja vrijedan doprinos povijesti hrvatske fotografije.
“Povijest se uvijek ponavlja i niti jedan rat nije dobar. U ratu stradaju svi – i vojnici i žene i djeca… Fotografi su, kao i oni dečki na prvoj liniji fronte, jako izloženi. Fotografija ima svoju poruku, iza nje stoji čovjek koji snima. Nastojali smo iz obilja ratnih fotografija izabrati poruku, trenutke kada su fotografi snimili životinju, neke trenutke predaha, iščekivanje boljitka i zato knjiga nosi naziv Hrvatska antiratna fotografija”, ističe Ivanuš.
U životu jednog kustosa ima puno zanimljivih trenutaka, a Rhea Ivanuš iz svog kustoskog staža izdvaja trenutke kada je na starim fotografijama pronašla članove svojih obitelji.
“Fotografije smo vrlo često otkupljivali, ali su nam ih ljudi i donosili. Jedan lot fotografija pronađen je na smetlištu u Maksimiru i među tim fotografijama pronašla sam i onu na kojoj je moja baka. Snimljena je u Prizrenu dok je moj djed tamo služio kao zapovjednik puka Kraljevine Jugoslavije. Pronašla sam u ostavštini Milivoja Jambrišaka i fotografiju svoga djeda po maminoj strani koji je služio u 25. domobranskoj pukovniji u Galiciji oko područja Dobre Noći. Ta fotografija objavljena je i u našem katalogu Dadoh zlato za željezo”, prisjetila se Rhea Ivanuš.
Danas je u mirovini koja je sve, samo ne mirna. Zajedno s Brankom Hlevnjak završava monografiju u Cvijeti Job koja je ilustrirala sve knjige Ivane Brlić Mažuranić, a u slobodno vrijeme Rhea Ivanuš bavi se planinarenjem. S 50 godina ispunila je svoju mladenačku želju i naučila voziti motor te položila vozački ispit za A kategoriju.
“Nisam članica nikakvog ‘divljeg’ moto-kluba, ali motociklizam je lijepo iskustvo, svaki motor ima svoju dušu i stvarno je lijepo na dva kotača”, zaključila je Rhea Ivanuš.