Danas je Svjetski dan siromaha kojeg je ustanovio papa Franjo. Odredio je da se slavi svake godine na 33. nedjelju kroz godinu. Ovogodišnji poticaj pape Franje je poziv na prepoznavanje siromašnih oko nas i prilika za činjenje dobra nasljedujući tjelesna i duhovna djela milosrđa.

Jedno je od sedam tjelesnih djela milosrđa – mrtva pokopati. Dobro to znaju u Katoličkoj udruzi Kap dobrote. O svojim štićenicima, potrebitima grada Zagreba i šire, brinu tijekom njihova života. One pak među njima, koji nemaju mjesto gdje bi im se mrtvo tijelo položilo, pokapaju u grobnicu na zagrebačkom Miroševcu. Svakom njihovom štićeniku koji je pokopan u ovoj grobnici upisano je ime i prezime i godina smrti. No nije oduvijek bilo tako premda je dobri duh Zagreba pater Antun Cvek neumorno nastojao oko toga. Pred koliko su godina i na koji način dobili grobnicu doznat ćemo iz priče koju nam je ispričao potpredsjednik katoličke Udruge Kap dobrote Marinko Šušak.

„Imao sam sreću usko surađivati s p. Antunom Cvekom. U razgovoru mi je nekoliko puta naglasio da je pred dvadeset godina dobio od obitelji, o čijoj je bližoj rodbini skrbio, jedan grob. U taj grob, koji je bio upisan na ime p. Cveka, ukopali smo dvoje naših štićenika. Po zakonu nismo dobili dozvolu da ukopamo treću osobu jer mora proći petnaest godina od ukopa. Također mi je p. Cvek nekoliko puta izrekao želju da bi htio napraviti grob za siromahe koji nemaju nikoga svoga i nemaju ni groba. Pomoć su mu obećavali brojni poduzetnici ali godine su prolazile i od toga nije bilo ništa.”

Događaj koji se dogodio prije otprilike osam godina dodirnuo je srca mnogih dobrih ljudi.

“Umro je naš štićenik o kojem smo se skrbili, invalid bez nogu Vladimir Vrbanec iz Kustošije. Vladimir je, na žalost, ostao invalid pomažući drugima. U vrijeme Domovinskog rata Vladek je išao, nakon radnog vremena, u šumariju iznad Kustošije pomagati skupljati drva za prognanike koji su došli iz srednje Bosne i bili su smješteni u barakama u Zagrebačkoj ulici. Dok su oni ta drva skupljali i tovarili na kamion, nesretnim slučajem, kamion se u vožnji prevrnuo i, kako je Vladek bio blizu, ostao je bez nogu, amputirane su mu, i završio je u kolicima. Njegova obitelj, supruga koja je rodom iz Češke i dvoje djece, napustili su ga u najtežem trenutku njegova života kad mu je najviše trebala pomoć. Ostao je sam. Jedna naša volonterka često ga je susretala u Kustošiji kako prosi ispred robne kuće. Ispričala nam je na sastanku Udruge o njemu. Kad smo saznali da živi u jednoj kućici u Kustošiji gdje nema pristupa invalidskim kolicima, spuznuo bi s invalidskih kolica i na rukama ušao u tu kućicu u kojoj nije imao ni struje, iskopčali su mu je jer nije mogao plaćati račune, započeli smo kao Udruga brigu o Vladeku.

Počeli smo uređivati njegov životni prostor koji je bio van ljudskog dostojanstva. Napravili smo mu prilaznu rampu, donijeli smo mu krevet jer, do tada je spavao na nekoj ‘tarabi’. U pripremi tih radova uređenja kućice on se otvorio, ispričao mi svoju tužnu životnu priču i sprijateljili smo se. Nabavili smo mu i mobitel da bi nam se mogao javiti ako mu nešto zatreba. Kućicu smo predivno uredili i bio je presretan. Nekako pred kraj uređenja došao je k njemu naš kućni majstor Dino i nije ga našao doma. Nazvao me nakon što je Vladeka potražio u obližnjem kafiću, gdje je ovaj znao popiti kavu jer nije ga ni tamo našao. Uputio sam ga da potraži Vladeka oko kućice i istovremeno, dok ga je Dino tražio, zvao sam Vladeka na mobitel. Iza kućice bila je stara šupa u kojoj su nekad stajala drva. Dino je začuo zvonjavu mobitela u toj šupi i pronašao je Vladeka mrtvog. Što se dogodilo, je li umro od tuge ili prevelike radosti, nećemo nikad doznati. Prijavili smo policiji njegovu smrt. Pokrenuli smo papire za ukop no nismo ga mogli pokopati više od mjesec dana jer rodbina mora dati suglasnost. Odlučili smo učiniti sve da pokopamo našeg Vladeka jer nije bilo rodbine koja bi ga ukopala. Otišao sam na policiju i potpisao izjavu da Udruga Kap dobrote pokreće postupak kako bismo mogli našeg Vladeka pokopati. Nakon toga krenuo sam prema posmrtnoj pripomoći u Gajevoj ulici u Zagrebu. Putem sam, Božjom providnošću, susreo jednog mog prijatelja vojnika iz rata koji je dobročinitelj Udruge. Pitao me kamo idem i rekao sam mu da se idem kod posmrtne pripomoći raspitati kolika je cijena kremiranja, jer nam je umro jedan štićenik. Zanimalo ga je tko je pokojnik i kad sam mu i to otkrio, budući da on dolazi na naše uskrsne i božićne susrete poznavao je pokojnog Vladeka, rekao mi je da mu se javim kad sve ispitam i doznam i da će on pokriti trošak kremiranja. Produžio sam do posmrtne pripomoći i, kad sam gospodinu koji tamo radi rekao da dolazim u ime Udruge Kap dobrote, korigirao je cijenu koliko je mogao. Cijena kremiranja bila je nešto viša od osam tisuća kuna. Vraćajući se nazvao sam prijatelja Nikolu i rekao mu cijenu, najjeftiniju koju smo mogli dobiti za ispraćaj. Objasnio sam mu da je jedino rješenje, jer nismo imali groba u kojeg bi pokojnika mogli ukopati, bilo kremiranje i urna koja se onda može položiti u zemlju u onaj grob na Miroševcu, koji je na poklon dobio p. Cvek. Nikola je uplatio novac a mi smo zatražili i dobili termin ukopa. Stavili smo osmrtnicu pred Robnu kuću u Kustošiji da bismo obavijestili one koji su se s njim družili. Na ispraćaju na Krematoriju bilo je pedesetak ljudi iz Udruge koji su Vladeka poznavali. Dostojanstveno smo ga ispratili uz svećenika. I došlo je vrijeme da preuzmemo urnu i odnesemo je na naš grob koji imamo na Miroševcu. Bilo je nas pet, šest iz Udruge. Bilo je zimsko vrijeme, hladno, bljuzgavica. Urnu koju smo donijeli ukopali smo u živo blato. Mene je to jako pogodilo jer sam se vezao za našega Vladeka i njegovu životnu priču, kako je pomažući drugima izgubio dio tijela. Kako sam i sam bio branitelj, i puno mojih prijatelja  izgubilo je za vrijeme rata dio tijela pomažući Domovinu, to me slomilo i na tom grobu dao sam zavjet da se moram potruditi, pošto su p. Cveku godinama obećavali i nije uspio, napraviti grobnicu.”

Tada, pri polaganju urne, volonteri Kapi dobrote nisu mogli ostaviti nikakav spomen da je u tom grobu pokopan Vladimir. No, zavjet gospodinu Marinku Šušku nije dao mira i ustrajao je sve dok ga nije ispunio i dok, Božjom providnošću, grobnica nije napravljena.

“Već sutradan, nakon Vladekovog ukopa, otišao sam u upravu groblja da provjerim koji su to uvjeti koje bi trebalo ispuniti da bi se grobnica mogla napraviti. Našao sam dobre ljude i prijatelja koji ima građevinsku firmu simboličnog naziva ‘Graditelj svratišta’. Spojio me s njihovim građevinskim inženjerom. Dao sam ideju kako bi trebala izgledati grobnica, skicirao sam je, predali smo papire, dobili sve dozvole i pokrenuli radove u kojima sam i sam sudjelovao. U roku dva mjeseca napravili smo grube radove te grobnice. Na žalost, vlasniku te firme koja je izvodila radove umrla je supruga. No, nisam odustao. Dva put sam ispričao svjedočanstvo o Vladeku u svojoj rodnoj Hercegovini. U društvu je bio čovjek koji ima kamenoklesarsku radnju. Dotaklo ga je svjedočanstvo u srce i rekao mi je da mu dam dimenzije, mjere toga groba, i da će on darovati kamen za tog siromaha. Nakon određenog vremena me pozvao i  išao sam po kamen svojim osobnim autom, a jedan dio smo dovezli kamionom. I to ima svoju priču. Na graničnom prijelazu, kad sam prelazio iz Hercegovine u Hrvatsku, carinik me zaustavio i pitao imam li što za prijaviti. Imao sam papir, putni nalog, i rekao sam da je kamen donacija klesarske radnje. I on je krenuo pitati svojeg nadređenog kako će to provesti kroz carinu. Gledao sam za njim. Krenuo je prema uredu i u jednom trenu se okrenuo i vratio k meni uz riječi da za takvo dobro djelo koje činimo država časti i da mogu proći bez carine i poreza. Dovezli smo kamen. Našli smo još jednog dobrog čovjeka koji nam je, nakon što je čuo svjedočanstvo o pokojnom Vladeku, pronašao majstora koji nam je besplatno kamen na grob postavio i uredio.”

Grobnica je napravljena na mjestu već postojećeg groba na zagrebačkom groblju Miroševac.

“Samo smo tu, na istom tom mjestu gdje smo urnu s Vladekovim posmrtnim ostacima zakopali, mogli dobiti dozvolu za grobnicu. Jer tu je bio brojem označen grob koji je dobio p. Cvek i koji se vodio na njegovo ime. P. Cvek mi je već prije govorio da bi želio da se s njegovog imena grob prebaci na ime Udruge. Uspjeli smo u toj nakani i taj grob je sada u vlasništvu Udruge Kap dobrote. Kad smo grobnicu uredili ja sam je fotografirao. Ništa o tome svemu nisam govorio p. Cveku. Nakon jednog sastanka Udruge Kap dobrote, prišao sam mu, stavio pred njega fotografije i pitao ga kad ćemo ići blagosloviti grob. Isprva mu ništa nije bilo jasno i gledao je i pitao kakav grob. Rekao sam mu da je to naš grob, od Kapi dobrote. Još je jednom pogledao i,  jer je na grobnici već bio uklesan naš znak i bilo je upisano Kap dobrote, suze su mu krenule niz lice. Kad se pribrao pitao me kako mi je to uspjelo na što sam mu odgovorio da je to sve bilo uz Božju pomoć i Bog je to vodio. U šali znam reći da sam ja bio Božja motika koja je to odradila. Rekao mi je tada da je to moje životno djelo i da sam mu ga ukrao. Jer on je to pokušavao trideset godina i nije uspio premda su mu razni poduzetnici obećavali pomoć da se napravi grobnica za te siromahe. Mi sad imamo grob u koji se može ukopati do dvjesto naših štićenika koji nemaju svoje grobno mjesto, da ih se ukopa kao ljude s njihovim imenom i prezimenom i da nisu broj. Dostojanstveno ih ukopavamo u tu našu grobnicu koju redovito posjećujemo za blagdane i godišnjice njihove smrti baš kao i svake godine za Sve svete i Dušni dan. Odemo im zapaliti svijeće jer oni su naša obitelj.”

‘Što god učiniste jednom od ove moje i najmanje braće, meni učiniste!’ Isusove su riječi zapisane u Matejevom evanđelju. ‘Dobrota vaša nek’ vas prati’ – riječi su pak uklesane na grobnici Katoličke udruge Kap dobrote. Ovdje iščekuju uskrsnuće, zahvaljujući dobroti dobrih ljudi, tijela najmanje braće čije su duše već u onostranosti.

Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svjetlila im. Počivali u miru Božjem. Amen.