Jedno od naselja na tim obroncima, Ivanbrijeg, branila je skupina gardista 136. brigade te malobrojni domaći branitelji uz oskudnu razinu naoružanja. Nasuprot njih nalazilo se selo Ćeralije, jedno od jakih pobunjeničkih uporišta u tom kraju. Pobunjenim Srbima “trn u oku” bilo je naročito upravo naselje Ivanbrijeg koje je bilo česta meta minobacačkih napada, ali i meta terorističke zasjede koja se dogodila 6. studenoga 1991. U njoj je život izgubio pripadnik pričuvnog sastava MUP-a, jedan od mještana Ivanbrijega, Zvonko Čubelić čega se prisjetio njegov suborac Andrej Baćani:

“On je na Ivanbrijegu imao imanje i kada je to postalo prva crta obrane on je ostao tamo. To jutro išao sam oko 12 sati prema Ivanbrijegu nakon brifinga u zapovjedništvu u Slatini. Kada sam ulazio u selo, Zvonko je taman odlazio prema Slatini. On i njegov suborac išli su u grad rješavati svoj status. U trenutku kada sam došao na položaj čuli smo rafal, jedan, drugi, treći. Pomislili smo da je krenuo napad Srba na nas. Uzeo sam par dragovoljaca i pošli smo vidjeti što se događa. Kada smo se spustili na cestu vidjeli smo da su naši dečki dočekani u zasjedi. Par trenutaka ranije sam onuda prošao zajedno sa suborcima Zlatkom Štefanekom i Mihaelom Dlabom i prošlo mi je kroz glavu da sam skoro izgubio život. Prvi je do Zvonka stigao „Floki“, ali nažalost Zvonko je vrlo brzo izdahnuo. Kasnije je očevid pokazao da su pucali sa dva mjesta. Pustili su auto da dođe do zavoja i onda na njega otvorili vatru s desne i stražnje strane, a auto je otišao u provaliju. Po opušcima koje smo pronašli, shvatili smo da su tamo bili dulje vrijeme, a zašto nisu na nas otvorili vatru koji smo prvi prolazili zaista ne znam, možda su se uplašili dugog naoružanja koje smo držali kroz prozor, možda se nisu snašli jer smo zaista brzo došli.”

Srpski su teroristi otvorili rafalnu vatru iz strojnica na kombi u vlasništvu tvrtke “Podravina” kojim se koristila Hrvatska vojska za transport ljudi i opreme. U kombiju je u trenutku zasjede uz Zvonka Čubelića bio Zvonko Šikić koji je, teško ranjen u nogu, uspio iskočiti iz vozila. U trenutku pogibije hrvatski branitelj, sin, suprug i otac Zvonko Čubelić imao je 31 godinu. Iza sebe ostavio je suprugu Snježanu te 6-godišnju kćer Danijelu i sinčića Vladimira koji je imao nepune dvije godine. 

Njegova majka napisala mu je nekoliko godina nakon pogibije pismo objavljeno u knjizi “Pismo ratniku”:

“Dragi sine,

Prekrasno jutro, 6. studenoga 1991. godine. Dan ugodan i topao, kakav se samo poželjeti može. Izgledalo je da će tako i završiti, ali naša gorka sudbina nije tako htjela. Nekoliko četničkih hitaca, i došao je kraj tvome mladom životu, tvojoj želi da obraniš domovinu, svoj rodni kraj i sve koje voliš. Na tvoj put bez povratka ispratila sam te sretna i ponosna što te imam, tako plemenitog, hrabrog i odanog svojoj domovini, ne sluteći da će to biti naš posljednji rastanak. Još uvijek čekam. Ne mogu i ne želim vjerovati da se nećeš vratiti meni, svojoj djeci i svima koji te vole. Za mene ćeš uvijek biti živ, jer na svakom koraku samo tebe vidim.

Tvoja mama”

Borna Marinić / Foto: HKM

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.