Povijest odnosa Boga s čovjekom tijekom vremena kršćanska objava otkriva kao povijest spasenja. I Stari i Novi zavjet opisuju povijest spasenja kao Božje spasenjsko djelovanje i kao čovjekov odgovor na to djelovanje. Povijest spasenja predstavlja skup događaja koji se odvijaju u prostoru i vremenu. U počecima kršćanstva povijesno-spasenjska shema daje pečat ispovijestima vjere, katehezi, propovijedanju, teologiji i duhovnosti, bogoslužju i liturgiji. Drugi vatikanski koncil ponovno vrednuje povijesno-spasenjsku perspektivu nešto više nego ranije naglašavajući ljudsku suradnju potaknutu milošću u obzorju inače neupitnoga Božjega povijesno-spasenjskoga djelovanja. Crkva se prepoznaje kao sakrament, sredstvo i znak spasenja za cijelo čovječanstvo. Povijest spasenja ujedno nadilazi povijest vremena i s njom se poklapa, kao uostalom i s mnogim drugim „povijestima“. Zato se suvremena teologija sučeljuje s različitim temama o odnosu između povijesti spasenja i eshatologije, povijesti spasenja i svjetovne povijesti, povijesti spasenja i nekršćanskih religija, povijesti spasenja i vremenita razvoja.

Transcendentalna povijest, kako Karl Rahner naziva povijest spasenja, odvija se usporedno s poviješću svijeta. Nju je povijesno moguće iskusiti u posebnoj povijesti spasenja, onoj o kojoj nam govori Sveto pismo od stvaranja svijeta do utjelovljenja Božjega Sina kao apsolutno spasenjskoga događaja. Kršćanski vjernici naročito su senzibilni za povijest spasenja, čiji su dionici, akteri i sustvaratelji. U napetosti na putu ispunjenja te povijesti između onoga „već“ i „još ne“ ostvarenja kraljevstva Božjega, kršćani su nasljedovatelji svojega Gospodina, Isusa Krista, koji i u pogledu odnosa povijesti spasenja i sveukupne, opće povijesti, a zatim naročito između povijesti kršćanstva i povijesti svijeta, ne ostavlja prostor sumnji o tome kako se vjernik postavlja prema svijetu. Jedini istinski putokaz u svim odnosima kršćana i svijeta, u odnosima između povijesti spasenja o kojoj govori kršćanska vjera, i povijesti svijeta, s kojom ona dijeli isti prostor i vrijeme, jest povijest Isusa iz Nazareta. Kristova Crkva njegovom je voljom u svijetu i poradi svijeta, a da nije od svijeta (Iv 17,14-16. 18; 36-4-37).

Povijest svijeta, koliko god je nerijetko u prošlosti bila shvaćana kao nešto suprotno i strano judeo-kršćanskoj povijesti spasenja, povijest je čovjeka, čovjeka stvorenog na sliku Božju i određena za blaženo zajedništvo s Bogom. Crkva je na Drugome vatikanskom koncilu naročitu pažnju posvetila prevrednovanju odnosa Crkve sa svijetom, vodeći pri tom računa da se problem svijeta, koji je evidentan i naizgled koči ostvarenje Božjega nauma spasenja, zapravo svodi na problem čovjeka, u kojemu se uvijek učvoruje sva problematika svijeta. Kršćani znaju da je njihov odnos s Bogom ono što je najvažnije. Crkva također zna da je njezino temeljno poslanje i svrha povijesnoga postojanja voditi ljude k Bogu. Ali kršćanin, u zajedništvu sa svim ljudima, ne živi u nekoj zasebnoj, izoliranoj povijesti spasenja, nego je dionik, akter i sustvaratelj povijesti svijeta i čovječanstva. Sve okolnosti i svi odnosi, poglavito društveni, koji se odvijaju u povijesti svijeta, sastavni su dio kršćaninova života i poslanja. Zato nam je potreban socijalni nauk Crkve, kao trajno osposobljavanje kršćana za ispravno poimanje svojega mjesta, uloge i odgovornosti u povijesti svijeta. Nasuprot mogućim mišljenjima da je kod toga riječ o napuštanju Crkve svojega navlastitoga poslanja ostvarivanja zajedništva čovjeka s Bogom, valja naglasiti da je događaj Kristova utjelovljenja apsolutni povijesno-spasenjski događaj i da je Crkvi na temelju istoga povjerena konačna sudbina čovjeka u stvarnosti koja je obilježena prostorom i vremenom.

Svojom prisutnošću u svijetu kršćani – i onda kada djeluju prema načelima socijalnoga nauka svoje Crkve – preobražavaju svijet, ostvarujući svoje specifično religiozno poslanje, a da pri tom nipošto ne ugrožavaju relativnu autonomiju zemaljskih stvarnosti.

Kada Crkva govori o strogo religioznom cilju vođenja ljudi Bogu, razvojem svojega socijalnog nauka vodi računa upravo o tome da se to u vremenu događa u jednome svijetu i da ne postoje dva svijeta, jedan zemaljski i jedan nebeski, između kojih bi se vjernik trebao opredijeliti na putu povijesti spasenja. U ljudskoj povijesti ne događa se samo otpor milosti, nego i njezina prisutnost i očitovanje, jer ta je povijest jedino mjesto određeno za dijalog i pomirenje Boga i čovjeka. Svijet nije neko izdvojeno i od Boga odbačeno mjesto u kojemu nema nade ni mjesta za kršćansku djelotvornu prisutnost. Svojom prisutnošću u svijetu kršćani – i onda kada djeluju prema načelima socijalnoga nauka svoje Crkve – preobražavaju svijet, ostvarujući svoje specifično religiozno poslanje, a da pri tom nipošto ne ugrožavaju relativnu autonomiju zemaljskih stvarnosti. Riječima pape Pija XI.: „Crkva ne evangelizira civilizirajući, nego civilizira evangelizirajući – kao Krist“. Kršćani uz pomoć socijalnoga nauka Crkve ostvaruju i svoje evangelizacijsko poslanje preobrazbe svijeta bez nametanja vlastitih uvjerenja, a pogotovo ne vodeći se osvajačkim mentalitetom, kakvoga je u povijesti ponekad bilo. Kršćani trebaju prepoznati i priznati dostojanstvo ljudske povijesti, također i kao povijesti svijeta. Naime, ljudsko društvo je mjesto kršćanskoga proroštva, mjesto u koje se utjelovljuje evanđelje, prostor i vrijeme u kojemu evanđelje postaje povijest.

Stjepan Brebrić

Stjepan Brebrić, direktor i glavni urednik Kršćanske sadašnjosti, doktorirao je 2015. godine disertacijom „Kristologija u dogmatskoj teologiji Stjepana Bakšića“. Bio je tajnik Odbora za medije Hrvatske biskupske konferencije, član je Upravnoga vijeća Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve Hrvatske biskupske konferencije i član Teološke komisije Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Područja znanstvenoga i publicističkoga interesa: dogmatska teologija, socijalni nauk Crkve, kršćanska kultura, literatura i nakladništvo.