Na današnji dan, 2. studenoga 1991. godine, domaći pobunjeni Srbi uz pomoć snaga JNA i Srpske dobrovoljačke garde ("Tigrovi" Željka Ražnatovića Arkana) zauzeli su vukovarsko naselje Lužac te u njemu započeli stravičan zločin nad 69 mještana. Među njima bila su dvojica mladića, praktički dječaka - Antonio Vidaković i Josip Bandić. S njihovim potresnim sudbinama upoznala nas je Ani Galović u knjizi Mama ne vidim nebo.
Antonio Vidaković rođen je 17. listopada 1975. godine u Vukovaru. Nakon završetka prvih razreda u područnoj školi u Lušcu, osnovnu školu završio je u Vukovaru. Otac Stjepan prisjetio se:
“Imao je TV u boji što tada nije bilo često pa su i njegovi prijatelji voljeli svratiti kod nas, a kada nije gledao TV, onda je slušao glazbu na liniji… Početak mladosti otrgnuli su zvukovi ratnih sirena i zauvijek zaustavili njen prirodni tijek.”
Josip Bandić rođen je 27. listopada 1976. godine. Odrastao je u Lušcu kao najmlađe od četvero djece u obitelji Ive i Gene. Pred ljeto 1991. završio je osmi razred osnovne škole, a onda je počeo rat koji nije mimoišao niti njegov kućni prag. Sestra Lidija pamti kako je osobito volio životinje, te da je jednako sudjelovao u brizi oko domaćinstva, kao stariji:
“Dok su otac i majka radili svoje redovne poslove, mi bismo brinuli za kućanstvo, domaće životinje, stoku. U svom nestašluku opekao je potkoljenicu vrućom vodom, da bi drugi puta jednostavno išetao iz dvorišta preko novog sloja asfalta koji je upravo bio nanesen.”
Naselje Lužac između Vukovara i Borova naselja našlo se u ljeto 1991. u vrtlogu ratnih zbivanja. I dok su mnoga vukovarska djeca preko Crvenog križa napuštala grad na Dunavu, Antonio i Josip ostali su braniti grad. Početak nove školske godine i natjeravanja školskim hodnicima, zamijenili su zvukovi sirena i granata. U obrani naselja Antonijev otac bio je prvi zapovjednik obrane Lušca. Bojišnicu dugu oko četiri kilometra ondje je držalo tek 60-ak branitelja (uz domaće i pripadnike MUP-a tu su bili i dragovoljci iz Đakova). Sve do 2. studenoga 1991. uspješno su odbijali napad, no tog kobnog dana počeo je najžešći.
Na Dušni dan u ranim jutarnjim satima napad je započeo bombardiranjem od strane zrakoplova JNA, a iz pravca Đergaja, Lipovače i Bršadina uskoro je započeo i topnički napad nakon kojeg je uslijedio tenkovsko-pješački. Malo brojni branitelji borili su se sve do oko 13 sati kada su se krenuli povlačiti s prvih crta prema područnoj školi u Lušcu. Stjepan Vidaković u borbama je ranjen i prevezen u vukovarsku bolnicu, a u bitci je ubijeno 9 članova njegove obitelji.
Civili koji su se u strahu posakrivali po podrumima, ubijani su na kućnom pragu, a najveći dio zarobljenika odveden je do područne škole i ondje strijeljan. Zajedno s još dvadesetak mještana ondje su ubijeni šesnaestogodišnji Antonio Vidaković i njegova majka Jula, kao i njegov školski prijatelj i suborac Josip Bandić koji je pet dana ranije napunio petnaest godina.
Prvotno su pokopani u masovnu grobnicu u voćnjaku kuće pored škole, da bi “humanom asanaciojom” JNA bili premješteni na Novo groblje Dubrava u novu masovnu grobnicu. Tek dolaskom mirne reintegracije njihovi su posmrtni ostaci ekshumirani i dostojno pokopani. na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Pad Lušca ujedno je označio i početak sloma obrane Vukovara, a za strašan zločin u tom naselju, još nitko nije odgovarao.
Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.