Mladi vjeroučitelj iz Vinkovaca Josip Matezović, inače član nacionalnog vodstva Inicijative '40 dana za život' i utemeljitelj i voditelj programa za pred-bračnu čistoću 'Prava ljubav čeka', podijelio je sa svojim pratiteljima na facebookovim društvenim stranicama svoje jedno – vjerujemo – naizgled obično, a opet tako poticajno iskustvo. Naime, jedan je susret Josipa sa starom susjedom usmjerio razmišljanju da ljudi 'brakaši' - kako je nazvao bračne parove – trebaju biti više dobri jedni prema drugima, svjesni toga svaki dan, da ne bude kasno kada onaj drugi jednom ode na drugi svijet.
Josip Matezović tako piše:
Razgovaram danas s jednom bakom, bivšom susjedom koju nisam vidio skoro dvije godine.
Teže hoda nego zadnji put kad sam je vidio, a tužnija djeluje…
Pitam ‘kako je i što ima novoga’, jer se dugo nismo vidjeli.
– Istina sinko moj, dugo je prošlo. Tvoja obitelj je dobro, jel?
– Je bako, dobro su, rastu i igraju se, svaki dan uče nešto novo, ali i mi s njima. Nego, recite mi kako ste vi? Kako je ‘dida’? Zadnji put sam ga vidio da je težim korakom išao do svoje radionice u blizini stana.
– Otišao dida, evo oko Svisveta će bit godina dana. Tako ti je to, Bog je htio.
– Sigurno vam fali, dugo ste vi zajedno nosili dane života?
– E dugo, da… A šta misliš sinko, koliko?
-Pa jedno 40 sigurno…
– Eeee i 55 smo napunili skupa, znaš ti koliko je to?
– Cijeli život bako, cijeli život.
– Je, baš tako. Cijeli život, a nisam mislila da ćemo se još rastati. Nekako se nisam tome nadala. Znaš nije on uvijek bio dobar. Ne mogu reći da je bio loš i zločest, ali nije bio dobar.
– Ali vam nedostaje, iako je bilo i takvih dana?!
– Je, sinko, nije to to kad si sam. Eto me sad, nekako se ne mogu naviknut na to da ga nema. Čudni su dani bez njega, ovako sama.
I krene pogled i suza, ona iskrena, natopljena mnogim uspomenama i godinama braka i zajedničkih dana, a onda me nakon par sekundi pogleda onim mudrim očima i borama koje ih krase i kaže:
“Čuvaj svoju gospođu i svoju obitelj. Budi joj dobar. Budite jedno drugome dobri i čuvajte svoju dječicu. Puno ih pozdravi, nemoj zaboravit.”
– Drago mi je da sam vas vidio – kažem joj dok gutam knedlu.
– Polako i dan po dan. Hvala vam.
-Hvala tebi sinko, drago mi je da smo popričali.
Odlazimo svatko na svoju stranu, za svojim putem, a najradije bi joj viknuo: “Neću zaboravit bako. Sigurno neću zaboravit.”
Foto: Facebook Josipa Matezovića
I razmišljam dok korakom krećem svome domu. Ni ja nisam dobar. Kako mi “brakaši” znamo jedno drugome ne biti dobri. Znate, nije da smo zločesti, iako nam se potkradu i takvi dani i reakcije, ali ne budemo dobri jedni drugima. Često i prečesto. A dani idu, jedan za drugim i staž se slaže.
Kakve će nam biti uspomene jednom kada budemo sijedi, onemoćali i težim korakom svladavali metre i kilometre dana?
Hoćemo li imati srebrne i zlatne brojke tog sakramenta žrtve i umiranja? Kakva ćemo blaga izvući iz škrinje uspomena, i hoće li biti razloga za smijeh kad se sjetimo anegdota i lente zajednički provedena vremena?
Da budemo jedno drugome dobri… teško je to i traži odluke i volju. Najviše onda kada volje – nemaš.
“Brakaši” će potvrditi to. Još je i teže kad uletiš u te tračnice s puno očekivanja od sebe i drugoga, pa te svakodnevica redovito opameti i vrati u realnost. Nas dvoje nesavršenih, a oboje bi da ono drugo bude savršeno prije nego da sami sebe prethodno sredimo.
Nemoguće je to sam. Nemoguće je i u dvoje. Bez Boga ide svakako, a najčešće – nikako.
Nakon današnjeg dana češće mi je dignuti pogled na Raspetoga u našem dnevnom boravku, a On je nasuprot onoj uokvirenoj slici gdje smo u najljepšim odjelima (op.a. vjenčanja) i par minuta nakon što smo na njemu zavapili, a da nismo ni bili svjesni koliko su velike i snažne te riječi: “Tako mi pomogao Bog, blažena Djevica Marija i svi sveci Božji”.
Tako neka bude… Tamo gdje idemo, molim te Isuse samo jedno – da ne idemo bez Tebe i Tvoga neba. – napisao je Josip Matezović uoči svetkovine Svih svetih na svome facebook profilu.