Papa Ivan Pavao II. je u svojoj socijalnoj enciklici Centesimus annus 1991. godine istaknuo da „socijalni nauk Crkve sam po sebi posjeduje vrijednost instrumenta evangelizacije“ (CA, 54). Kao instrument, socijalni nauk Crkve, dakle, sudjeluje u djelu evangelizacije za koje je papa Pavao VI. još 1975. godine u svom apostolskom nagovoru Evangelii nuntiandi naglasio da bi bilo neprihvatljivo „da djelo evangelizacije može ili smije zanemariti krajnje ozbiljna i tako uznemirujuća pitanja pravde, oslobođenja, razvoja i mira u svijetu. Kad bi se to dogodilo, bilo bi to zanemarivanje evanđeoske nauke o ljubavi prema bližnjemu koji trpi ili se nalazi u bijedi“ (EN, 31). Na tom se tragu postavlja sljedeće pitanje – u kojem je smislu socijalni nauk Crkve točno instrument evangelizacije? Kao instrument evangelizacije, socijalni nauk Crkve pripada u samo središte „ministerijalnosti“ ili služenja Crkve, a ne u tek sporedno zanimanje ili djelovanje koje se pridodaje poslanju Crkve. Ta ministerijalnost ili služenje ima dvije važne dimenzije: naviještanje i svjedočenje (Kompendij socijalnog nauka Crkve, 67). Naviještanje podrazumijeva nagovještaj Boga i otajstva spasenja u Kristu svakom čovjeku. Time se čovjeku otkriva jedno od temeljnih životnih pitanja, naime navještaj „otkriva čovjeka njemu samom“ (CA, 54). I onda, samo u tom svjetlu, kako ističe Centesimus annus, socijalni nauk Crkve brine se i za ostalo: za ljudska prava svakoga i posebno radnika, za obitelj i odgoj, za dužnosti države, za nacionalni i internacionalni poredak društva, za ekonomski život, za kulturu, za rat i mir, za poštivanje života od časa začeća pa sve do smrti (CA, 54), što pokriva područje konkretnog svjedočenja. 

Papa Ivan Pavao II. ističe kako socijalnu poruku Evanđelja ne smijemo smatrati teorijom, nego, u prvom redu, temeljem i motivacijom djelovanja.

Evangelizacija koja obuhvaća navještaj i svjedočenje, ima svoj temelj i izvor u Evanđelju, Radosnoj vijesti, kao i sam socijalni nauk Crkve. Papa Ivan Pavao II. ističe kako socijalnu poruku Evanđelja ne smijemo smatrati teorijom, nego, u prvom redu, temeljem i motivacijom djelovanja. Upravo su potaknuti njome neki od prvih kršćana dijelili svoja dobra siromasima i na taj način svjedočili solidarnost. Snagom evanđelja redovnici i redovnice osnivali su bolnice i skloništa za siromašne, bratovštine, muževi i žene svih staleža zalagali su se u korist potrebitih i onih na margini društva, uvjereni da Kristove riječi: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni činite“ (Mt 25,40) ne smije ostati pobožna želja, nego moraju postati konkretnim životnim zalaganjem (CA, 57). Tako je socijalna poruka Evanđelja postala konkretna socijalna praksa ili, našim današnjim rječnikom, življeni socijalni nauk Crkve kao „instrument evangelizacije“ koji spaja navještaj i svjedočenje. Konkretna dobra djela koja obuhvaćaju kako milosrđe tako i pravednost govore univerzalnim jezikom, ona sama postaju instrument kojim poruka Evanđelja dolazi bližnjima, neovisno o društvenom položaju, utjecaju i moći koje pojedinac ima.  

Marijana Kompes docentica je socijalnog nauka Crkve na Katedri za teologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Teologiju je diplomirala na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kršćansku socijalnu etiku doktorirala je na Katoličko-teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču. Na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Beču diplomirala je politologiju.