"I danas su Kristu potrebni kršćani koji su vidjeli i čuli i koje je to iskustvo tako snažno dojmilo da su se odvažili krenuti za njim i o tome moraju govoriti drugima. Imamo li mi današnji kršćani ovaj zanos? Imam li ga ja?", rekao je riječki nadbiskup koadjutor i apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije mons. Mate Uzinić u prigodnoj misli promišljajući nad nedjeljnim evanđeljem na društvenim mrežama.
[TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU – SVJETSKI DAN MISIJA, 2021.]
Ozdravljenja Bartimeja, sina Timejeva možemo promatrati na više načina. Jedan od njih je i da evanđeoski događaj ‘prenesemo’ u svoje vrijeme i da sebe ‘unesemo’ u taj događaj. Ovo ‘prenašanje’ događaja započet ćemo mjestima koja se spominju u evanđeoskom ulomku: Jerihon i Jeruzalem. Jerihon, u ono vrijeme trgovačko središte i mjesto križanja putova, je danas svijet u kojemu se sve prodaje i kupuje, svašta nudi, križaju mnogi putovi. Jedan od tih putova se uspinje prema Jeruzalemu. Jeruzalem je suprotnost Jerihonu. To je grad u koji se Isus uputio da bi dovršio naše otkupljenje koji je istovremeno i svet i grešan. Nažalost, bio je i osobito licemjeran. Danas bismo mu i po svetosti i po grešnosti, pa možda i po licemjerju koje je za nas ljude vjere uvijek iskušenje, mogli prispodobiti Crkvu.
Danas bismo mu i po svetosti i po grešnosti, pa možda i po licemjerju koje je za nas ljude vjere uvijek iskušenje, mogli prispodobiti Crkvu.
Nakon ovog ‘prenašanja’ mjesta koja se spominju u ovom ulomku, kojima bih još dodao i lokalitet, a on je predgrađe, dakle periferija, u događaj trebamo ‘unijeti’ i sudionike događaja. Jedan od njih je Isus koji se ne mijenja nego ostaje uvijek isti. I uvijek ponovo želi vidjeti i čuti da bi mogao i ozdraviti svakog Bartimeja koji mu se obrati s vjerom i pouzdanjem. Tu je zatim Bartimej, sin Timejev. Ovo ‘bar’ znači ‘sin’. Prosjak koji sjedi kraj puta nema osobno ime. On je tek nečiji sin, Bar Timej. Polazeći od ove činjenice, u slijepom prosjaku koji vapi, viče i traži Isusa i njegovo svjetlo vjere, možemo vidjeti i čuti našu braću i sestre koji sjedeći na periferiji Jerihona – svijeta, pokraj puta prema Jeruzalemu – Crkvi i koji kao prosjaci, pritisnuti teretom slijepila, ali i u nadi jer su čuli za Isusa, viču: Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se! … Sine Davidov, smiluj se! Tu je zatim skupina koju evanđelist zove silnim mnoštvom. Oni su stanovnici ovoga svijeta. Uz sebični interes, koji je uvijek prisutan, a i popriličnu površnost, kao da se svima njima kao jedini cilj postavlja spriječiti Isusa i Bartimeja da se susretnu, odnosno gurnuti slijepog Bartimeja na rubove Jerihona, u još veći mrak i tamu te tako ušutkati njegov vapaj za svjetlom.
Uz sebični interes, koji je uvijek prisutan, a i popriličnu površnost, kao da se svima njima kao jedini cilj postavlja spriječiti Isusa i Bartimeja da se susretnu, odnosno gurnuti slijepog Bartimeja na rubove Jerihona, u još veći mrak i tamu te tako ušutkati njegov vapaj za svjetlom.
Naše potrošačko društvo i neoliberalni kapitalizam, sa svim onim što to u sebi znači za živote ljudi, se veoma dobro uklapaju u ovu priču. Pomiješana s tom skupinom je i treća skupina, a to su Isusovi učenici. Očekivali bismo da su oni drugačiji, ali nisu, ne barem u mjeri da je to u ovom ulomku moguće primijetiti. I oni odvraćaju glavu od Bartimeja i njegovog stanja, ne dozvoljavajući mu da priđe Isusu i jasno kaže što želi. I nas je zahvatio mentalitet svijeta u kojemu se nalazimo. I mi smo mu, zainteresirani samo za sebe i svoje interese podlegli zanemarujući Bartimeje pokraj puta i njihovu potrebu. Ne možemo sa sebe sprati odgovornost za ono što se događa u današnjem svijetu s onima koji su isključeni i na rubu, a toliko ih je, i svu krivnju prebaciti na stanovnike Jerihona, odnosno svijet. Jerihon ima svoj interes koji je drugačiji od interesa Jeruzalema. Da smo više ono što govorimo kad kažemo da smo kršćani, a manje i sami obični Jerihonci, ljudi koji slijede logiku svijeta, bilo bi puno manje onog lošeg, ne samo u našoj Crkvi nego i u našem društvu, što i nas čini slijepima, ali i zasljepljuje druge, onemogućujući im da susretnu i vide autentičnog Isusa.
Što možemo napraviti? Možemo danas s Bartimejem, sinom Timejevim, i mi kriknuti: Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se! … Sine Davidov, smiluj se! To je onaj poziv na kajanje koji ponavljamo na početku svake mise. Ali nije to dosta. Potrebno je i nakon onoga: “Idite u miru”, krenuti za Isusom, s njegovim pogledom na braću i sestre pokraj naših puteva kako naš odnos s njima ne bi više bio isključivanje, nego bi postao prihvaćanje. Ne znam je li Bartimej, sin Timejev, bio među Isusovim učenicima kad su im veliki svećenici zaprijetili da ne govore o Isusu, a oni im odgovorili: „Ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo“ (Dj 4, 20). Moguće je da i jest. Ali, ako i nije, oni koji jesu, mogli su to reći jer su prošli ovo iskustvo. Bili su slijepi, ali su ozdravili. Njihov odgovor nam je ove godine ponuđen za temu Svjetskog misijskog dana, koji se svake godine obilježava u četvrtoj nedjelji listopada. I danas su Kristu potrebni kršćani koji su vidjeli i čuli i koje je to iskustvo tako snažno dojmilo da su se odvažili krenuti za njim i o tome moraju govoriti drugima. Imamo li mi današnji kršćani ovaj zanos? Imam li ga ja?
I danas su Kristu potrebni kršćani koji su vidjeli i čuli i koje je to iskustvo tako snažno dojmilo da su se odvažili krenuti za njim i o tome moraju govoriti drugima. Imamo li mi današnji kršćani ovaj zanos? Imam li ga ja?
U prigodnoj poruci, koju u cijelosti možete pročitati ovdje: https://ri-nadbiskupija.com/poruka-pape-franje-za…/, papa Franjo o tome ovako promišlja: „Isusu danas trebaju srca koja znaju živjeti svoj poziv kao pravu ljubavnu priču koja će ih potaknuti na periferije i postati vjesnicima i oruđima samilosti.“ On kaže da je to „poziv … koji (Isus) upućuje svima, iako ne svakomu na isti način.“ Podsjećajući da kao „kao kršćani ne možemo zadržati Gospodina samo za sebe (jer) evangelizacijsko poslanje Crkve svoju punu i javnu vrijednost očituje u promjeni svijeta i očuvanju stvorenja“, on upozorava na opasnost napasti „zatvaranja u neku elitu“. Da nam se to ne bi dogodilo on nas poziva da se sjetimo svojih „periferija“, onih „koje se nalaze blizu nas, u središtu našega grada, ili u vlastitoj obitelji.“ Dodao bih, i na našim granicama u osobama migranata. Zanimljivo je da ćemo ovih dana moliti za misije i misionare u dalekim zemljama i prikupljati pomoć kako bi im pomogli naviještali Isusa Krista onima koji su daleko, a da ćemo se tako olako, čak u ime istog kršćanstva i njegove obrane, nekršćanski i neljudski ponijeti prema onima kojima bismo svojim djelima trebali pokazati ljepotu svoga biti kršćani, vrijednost onoga što smo vidjeli i čuli i što nas potiče navješćivati Isusa Krista svima.
Umjesto toga naš navještaj vjere treba imati Kristovu širinu.
Samo s onim prvim, a bez ovoga drugoga, naše misionarsko zalaganje, pa i ovaj Svjetski dan misija, nije drugo doli propaganda i prozelitizam. A navještaj vjere ponajmanje to smije biti. Umjesto toga naš navještaj vjere treba imati Kristovu širinu. Važno je – kaže papa Franjo – svaki dan rasti u sposobnosti proširiti svoj vlastiti krug i doći od onih za koje ne doživljavamo spontano da pripadaju ‘našem interesnom svijetu’ iako su tu blizu nas (usp. enc. Fratelli tutti, 97). Kako to možemo činiti? Tako što ćemo se, odgovara Papa, odvažiti svoje poslanje živjeti gajeći iste osjećaje kao Isus Krist i vjerujući s njim da je osoba uz mene moj brat i moja sestra, odnosno da smo svi jedni drugima braća i sestre.