Isus govori nedvosmisleno, bez ikakva uvijanja i otvoreno, o svojoj patnji, muci, križu, a potom o uskrsnuću. Govori i poziva sve na nasljedovanje. Kako je mogao Isus tako govoriti, o vlastitoj sudbini, vlastitoj nesreći i konačnom neuspjehu, totalnom fijasku svoga djela? On govori krajnje otvoreno, bez imalo zadrške. To nas nužno vodi na pomisao da se pitamo, iz čega je onda on živio, iz čega je crpao snagu, odakle mu ta smirenost?

Isus nije fatalist ni determinist, nego krajnje trijezan i odmjeren. Možemo reći da ovaj današnji odsječak o Isusovu preobraženju daje odgovor na to, iz čega je Isus živio i kako je mogao poći onako odlučno u smrt, prihvatiti patnju, ne stoički i fatalistički, nego cijelim bićem, te se ponuditi kao pomirna i otkupna žrtva za čovječanstvo.

Isus – Svjetlo od Svjetla

Isus je živio iz svoje povezanosti s Ocem, bio je – ono što ispovijedamo u Vjerovanju – „Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga“. Tabor nam nudi duboku sreću koja je prožimala Isusovo cijelo biće zbog povezanosti s Ocem pa je stoga mogao prihvatiti ono što će uslijediti nakon odbacivanja sa strane svih u narodu, od vrha do običnoga puka.

To je ona istina iz koje je Isus živio, s kojom je Isus živio, istina koja je iz njega zračila i probijala se postupno, kao svjetlo svanuća, nakon noći. Isus je morao ići naprijed, za njega ne bijaše uzmaka. Nije se mogao okrenuti od svoga poslanja, nije bilo povratka, nije mogao baciti koplje u trnje i reći kako se ne može dalje ni više. Ovaj trenutak na Taboru prikazuje nam Isusa kao krajnje sretnu i ispunjenu osobu, osobu koja je Ocu omiljela, koju trebamo slušati, slijediti, u svemu.

Ovo je dokaz kako čovjek, kako ljudi nisu puke žrtve okolnosti u kojima žive, žrtve prisila društva koje ih okružuje, robovi zagušljivih navika, predaja. Čovjek je stvoren za slobodu srca, za širine i daljine, za nebeska prostranstva koja pucaju na sve strane pred nama s vrhunaca. Treba nam taj komadić neba i raja da bi čovjek mogao izdržati sve nevolje života. Život ne počinje samo s uskrsnim jutrom, nego naša smrt zavisi od života kakvim danas živimo. Stoga se uvijek postavlja pitanje, živimo li u ozračju ove jedinstvene osobe, u domeni i dosegu njegova kraljevstva, jesmo li dio i sudionici toga neponovljiva bića koje je među nama hodilo.

Preobraženje – pogled u Isusovo srce i biće

Evanđeoski odsječak o Isusovu preobraženju pred trojicom učenika na gori Taboru daje nam nakratko pogled u Isusovu osobu, tko je on i što on u sebi krije. Tekst se doima poput savršene ikone. Bitno se razlikuje od svih drugih tekstova u evanđeljima u kojima se prikazuje Isusov lik. Ovdje, u samom središtu evanđelja (kod sve trojice sinoptika), očituje se Bog u Isusu kao nekoć Mojsiju na Sinaju u pustinji. Protulik onome događaju. Savršena sličnost. Brdo Objave, Sinaj, silazak u tutnju gromova i trešnji brda. Ovdje toga nema, ali se pojavljuje Mojsije s Ilijom. Ovdje, u samoći brda događa se objava na dohvat ruke.

More svjetla, uronjenost u misterij, tajanstvenost, od koje se čovjek jezi, prestaje postojati prostor i vrijeme. Sve se stapa u istodobnost; povijest, sadašnjost, sutrašnjost, prošlo, sadašnje i buduće. Nestaje vremena, Isusovo se tijelo i odijelo posve mijenjaju. Susret Boga i čovjeka kakav je moguće samo zamisliti. Trenutak posvemašnje, krajnje blizine Boga i ovoga svijeta u Isusovoj osobi. Dodiruju se nebeska i zemaljska zbiljnost. Sve što se ovdje zbiva na Taboru nadmašuje bilo koji oblik mističkoga zanosa i ekstaze. Točka kad je Božji glas jasan i zamjetljiv, trenutak u kome se sve stapa u Božju blizinu i prisutnost.

Gora blaženstava – Gora preobraženja

Gora blaženstava i Gora preobraženja: Dvije gore na kojima nastupa ista osoba. Isus. Jednako zahtjevan u Govoru na gori kao i ovdje. Nastupa kao završni i konačni objavitelj, donositelj objave iz samoga Božjega, Očeva srca. Očituje se kao Sin Božji. Učenici reagiraju sa strahom i nerazumijevanjem. Glas pak iz oblaka veli jasno, koga ubuduće treba slušati, tko ima riječi života, za kime ići, koga slijediti. Nitko drugi i nikoga drugoga osim Isusa. U sebi on stapa Proroka koji ima doći, novoga Mojsija, jer je o Njemu Mojsije govorio te Iliju koji se ima pojaviti. Ovdje se kao u zrcalu i žarištu stapa cjelokupna objava. Odsada vrijedi samo On, Isus. U njemu se užarištuje (fokusira) cjelokupna objava, sva povijest.

Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj! Božja objava pretapa se ne u apokaliptičku kozmičku kataklizmu ili prijetnju, ne u potres i lomljavu počela, već se sve slijeva u savršenu ljubav. Nema ječanja sinajske trublje, nema strašnog ni prijetećeg Boga, nema oporosti starozavjetnih proroka, nego se sve prelijeva i stapa u savršeni izričaj: Isus je ljubljeni Sin Božji. Učenici su prestrašeni, ali se njihov grč i tjeskoba gube pred ovim izričajem. Središnji izričaj cjelokupnog Evanđelja: Bog je ljubav. Čovjek je ljubljen i prihvaćen u Isusu Kristu. Starozavjetna se sinajska objava ne dokida, već dopunja.

Uvijek se Bog očituje kao onaj koji traži, koji ljubi, koji svoje ne zaboravlja niti odbacuje. To nadmašuje sve poznato i sve pojmljivo. Brdo i svjetlo, oblak i sunce, preobraženje i nebeski glas: to su jasni i nadmoćni znaci i odražaji (refleksi) evanđeoske poruke. Mi smo ljudi stvoreni za slobodu i sreću, ispunjeno srce. Treba nam ovdje samo djelić Neba da bismo mogli izdržati sve protimbe i oporosti koje nam život nudi, s kojima smo u životu suočeni, svakim danom.

Fra Tomislav Pervan/ Privatna arhiva

Dr. sc. fra Tomislav Pervan obnašao je značajne dužnosti u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio je međugorski župnik, potom i Provincijal. Najpoznatiji je po svom plodnom pisanju u mnogobrojnim katoličkim časopisima. Autor je desetak knjiga teoloških promišljanja te promišljanja na nedjeljna i svagdanja misna čitanja. Živi i radi u Međugorju kao duhovnik časnih sestara franjevaka, a široj vjerničkoj javnosti poznat je kao ustrajan i cijenjen ispovjednik.