„Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam“, riječi su našeg Gospodina Isusa koje nudi kao odgovor apostolu Petru kada ga pita kolika puta treba oprostiti svome bratu. Isus kroz svoj odgovor Petru želi i svima nama reći da oprost poput ljubavi nema mjeru jer i on sam je najveći čin ljubavi koji nekome mogu pružiti. Čin oprosta na koji na Isus poziva nije nimalo lagan zadatak, zapravo je i nemoguć ako u njemu ne sudjeluje Božja milost, piše fra Zlatko Ćorić u svojem promišljanju za Radiopostaju mir Međugorje.

Nepraštanje je pak put koji nema budućnosti, put bez cilja i rupa bez dna.

Prvi korak koji vodi oprostu je moj osobni odnos s Bogom koji je meni oprostio moje prijestupe i pogreške. Nepraštanje je pak put koji nema budućnosti, put bez cilja i rupa bez dna. Nepraštanjem se svaki dan sve više i više ruši odnos ljubavi koja je naš jedini poziv, Ljubiti Boga i ljubiti bližnjega svoga. Onaj koji ne oprašta u svoje srce unosi nemir koji ga trajno prati, stavlja na svoja leđa bespotrebni teret koji je pretežak za nositi. Noseći vreću srdžbe čovjek blokira djelovanje Božje milosti kroz svoj život.

Svaki svoj nemir i nepraštanje predaj u ruke svome Bogu da ti On koji je Ljubav dadne više ljubavi prema drugima.

Teret svaki novi dan postaje sve teži jer se čovjek sve više udaljava od Kristove ljubavi. Zato čovječe ne dopusti da sunce zađe nad tvojom srdžbom, traži mir i za njim idi, od srca uvijek oprosti svome bratu i izmiri se s njim prije nego prineseš dar na žrtvenik. Svaki svoj nemir i nepraštanje predaj u ruke svome Bogu da ti On koji je Ljubav dadne više ljubavi prema drugima. Tereti i okovi ti nisu potrebni, dopusti svome Bogu da te za oprost i ljubav oslobodi. Neka on skine lance koji vežu tvoje ruke da ne možeš drugome pružiti zagrljaj ljubavi, oprosta i mira.