„Najvažnije je prepustiti se u Božje ruke i prihvatiti Njegovu volju”, ističe s. Zvonka Sremić članica Družbe milosrdnih sestara sv. Križa koja je slijedeći Božju volju iz rodnog Turopolja, nedaleko od Zagreba, došla u Đakovo. Rođena je u župi Uzvišenja sv. Križa u Kravarskom koja je darovala Crkvi brojna zvanja. „Bilo je tako da jedni slave svoje mlade mise, a odmah nakon toga drugi iz župe odlaze u bogosloviju. Župa je bila bogata i muškim i ženskih zvanjima”, svjedoči s. Zvonka koja je imala teško djetinjstvo. „Nas je bilo šestero djece, a mama je ostala udovica s 30 godina. Tata je umro kad sam imala 10 mjeseci, a najstarija seka je imala 10 godina. Mami nije bilo lako odgajati šestero djece, ali nas je učvrstila u vjeri. Kada je došao Drugi svjetski rat mamu su otjerali u kaznionicu u Požegi jer je pomagala križarima. Nekoliko dana nismo uopće znali ništa o njoj. Dok mame nije bilo bavili smo se zemljoradnjom, radili smo što smo mogli i bilo nam je po tome pitanju teško, ali smo bili jaki u vjeri. Svaku večer smo se okupljali oko stola u sobi i molili sve što smo znali da se mama vrati, a ona je došla nakon što je odslužila dvogodišnju kaznu. Pričala je da su je osudili samo zato što nije htjela potvrditi da je Alojzije Stepinac zločinac”.

‘Što činimo svećeniku, činimo Isusu’

S. Zvonka imala je svega šest godina kad joj je mama završila u zatvoru, ali se sjeća da je u to vrijeme bilo jako teško živjeti i svjedočiti svoju vjeru. Pod povećalom vlasti bio je i tadašnji župnik koji se dao u obnovu crkve. „Vlč. Mirko Jurin bio je jako uporan u obnovi. Rekao je da će i svoju zadnju haljinu dati za obnovu. Nažalost je ubrzo zatim umro. Imali smo običaj odnijeti nešto od hrane župniku, jer nije imao kuharicu, a prije nego bismo došli do njega kontrolirali su nas predstavnici vlasti koji su bili u susjednoj sobi do župnika. Činilo mi se da župnik nigdje nije smio bez njihova znanja. Bilo je teško. Meni je bilo drago kada sam mogla, ako je bilo potrebno, i nešto pretrpjeti kako bih pomogla svećeniku. Mama nam je znala govoriti da ono što činimo svećeniku, činimo dragom Isusu jer su svećenici njegovi zamjenici ovdje na zemlji”.

Djeca su radila predvođena najstarijom kćerkom koja je tada imala 16 godina. A, najmlađoj je majčino odsustvo jako teško padalo. „Dvije godine bez majke bile su mi jako teške. Kada mi se znalo dogoditi nešto jako teško i kada sam trebala utjehu onda sam se znala obraćati Majci Božjoj riječima: Majko Božja vidiš da moja mama sada nije tu, daj mi ti pomozi! Jako smo se veselili kada se majka vratila. Danima se od nje nisam odvajala.”

Čekala je svoj red za odlazak u samostan

Želju za redovništvom s. Zvonka je izrazila još u djetinjstvu. „Ne sjećam se koliko sam imala godina kada sam kao djevojčica išla u polje, a jedna susjeda me je znala zadirkivati da ću biti njezina snaha. Odgovarala sam joj da neću. Čak nisam željela s njom razgovarati. Majka me je zbog toga prekorila, a ja sam joj rekla da neću biti ničija snaha da želim biti redovnica. Iz moje su župe s. Hermila i s. Marinela otišle u Đakovo u samostan. I ja sam željela ići u Đakovo ali je majka rekla da moram čekati svoj red, jer nije imala financijskih mogućnosti spremati mene u samostan i sestru za udaju. Iako sam željela s 15 godina ići u samostan, kako sam morala čekati svoj red, to se ostvarilo u 21.”

‘Moje zvanje izmolio je kardinal Stepinac’

S. Zvonka je došla u samostan u Đakovu u pratnji majke. „Majka je bila žalosna što idem u Đakovo jer je to daleko od mog rodnog mjesta i da govorila je kako me neće moći vidjeti. Ali, kad me je dopratila u samostan vidjela je pred vratima veliki kip srca Isusova, kojeg je štovala. Prespavala je u samostanu i sjedećeg dana prije odlaska rekla mi je da će mi u samostanu biti lijepo. Nije ni zaplakala. Bilo je to na smrti dan blaženog Alojzija Stepinca 1960. godine. Uvijek sam govorila da je moje zvanje on izmolio zato što je moja majka hrabro branila njegovu nevinost i zbog toga je bila kažnjena zatvorom”.

Prva služba s. Zvonke bila je u Osijeku. „Poslali su me da pomažem u crkvi u Osijeku. Jako sam voljela uređivati i ukrašavati crkvu te pomagati svećenicima. Režim u to vrijeme nije bio naklonjen Crkvi i nije bilo ugodno prolaziti ulicom i čuti da mama svome djetetu govori da prolazi baksuz. Mene je to poticalo da se još više molim za obitelji i za djecu, ali i za svećenike koji su znali završiti i po logorima.”

Uz službe po župama, gdje je bila na ispomoć župnicima, s. Zvonka ističe da je bila na službi i u biskupskom dvoru u Đakovu kod biskupa Ćirila Kosa. „Dvadeset godina služila sam u biskupskom domu. Za mene je biskup Kos bio jako jednostavan čovjek. U početku sam se bojala kako ću, jer je on veliki čovjek. Sjećam se da je ujutro znao predvoditi misu u kapelici. Zatim bih ja poslužila doručak, a on bi uvijek pronašao neku rečenicu iz evanđelja koju mi je rekao i koja bi me nosila cijeli dan. Ima jedna zgoda kada nisam znala koliko dugo trebam kuhati jaje koje ne bi trebalo biti ni tvrdo niti mekano. Tada mi je rekao da izmolim Očenaš i da će za to vrijeme jaje biti kuhano. Zbog njegove jednostavnosti doživljavala sam ga kao oca koji je uvijek spreman pomoći”.

Najmanja žrtva učinjena iz ljubavi prema Isusu ima veliku vrijednost pred dragim Bogom

S. Zvonka naglašava da joj je u redovničkom životu bilo najbolje kada se postavila kao najmanja. „Gospodin mi je povjerio toliko važnih stvari da ih mogu izvršavati u blizini naših biskupa i svećenika. Pomagati im bilo je upravo ono što sam oduvijek željela, a nastojala sam se u svemu tome postaviti kao najmanja. Ako je i bilo nečeg što nisam uspjela izvršiti baš kako sam željela to sam prepuštala dragome Bogu. Odgajali su nas tako da i najmanja žrtva, ako je učinjena iz ljubavi prema Isusu, ima veliku vrijednost pred dragim Bogom”.

Svoje slobodno vrijeme tijekom godišnjih odmora s. Zvonka je provodila sa svojom sestrom i njezinim suprugom. „Moja sestra Danica udala se za Alojza Kolareca, i kako nisu imali djece mene su uzeli pod svoje, pogotovo kada je mama umrla. Boravak kod njih bio mi je najljepši odmor. Kada su slavili 50 godina braka čak je došao i biskup Kos i imao je u Kravarskom misu za njih.”

Sagledavajući svoj život s. Zvonka odlučno potvrđuje da bi uvijek odabrala isti put – biti redovnica u Družbi milosrdnih sestara sv. Križa. „Odrastala sam u župi Uzvišenja sv. Križa i zbog toga je me privukao naziv Družbe i poželjela sam da budem milosrdna sestra sv. Križa. Redovito se preporučujem Majci Božjoj. Smatram da je važno prepustiti se u Božje ruke i prihvatiti Njegovu volju. Važna je i molitva jer tako čovjek dobije rasvjetljenje od Boga. Meni je najvažniji poklon kada mi netko kaže da će moliti za mene, a i ja također uzvraćam na takav način svakome.”