Dana 13. listopada 1917. gomila je svjedočila čudesnom događaju koji su zabilježili novinari, pravnici i znanstvenici.

Tisuće pojedinaca okupilo se u blizini Fatime u Portugalu kako bi svjedočili sljedećem Gospinom ukazanju. O onomu što su vidjeli tada se naširoko izvještavalo i postalo je poznato kao “Čudo Sunca”, piše Aleteia.

Prema različitim izvorima, dr. Gonçalo de Almeida Garrett, profesor prirodnih znanosti na Sveučilištu u Coimbri, bio je ondje i kasnije se prisjetio onoga što se dogodilo. (O ovome piše sin dr. Garretta, dr. José Almeida Garrett.)

Dr. Garrett u svom izvještaju objašnjava da se isprva nije dogodilo ništa izvanredno.

“Gledao sam mjesto ukazanja, u spokojnom, iako hladnom, očekivanju da se nešto dogodi, i sa sve manjom znatiželjom, jer je prošlo mnogo vremena bez ičega što bi pobudilo moju pozornost. Tada sam začuo uzvik tisuća glasova i vidio kako se mnoštvo odjednom okreće leđima i ramenima od točke prema kojoj je do sada usmjeravalo pažnju, i okreće se da gleda u nebo na suprotnoj strani.”

Ono što se zatim dogodilo prkosilo je svim znanstvenim zaključcima.

“Mora da je bilo skoro 14 sati po regularnom vremenu, a po suncu oko podneva. Sunce je, nekoliko trenutaka prije, probilo debeli sloj oblaka koji su ga skrivali i zasjalo jasno i intenzivno. Okrenuo sam se prema magnetu koji kao da je privlačio sve poglede i vidio ga kao disk s čisto izrezanim rubom, svjetleći i sjajan, ali mi nije povrijedio oči. Ne slažem se s usporedbom za koju sam čuo da je napravljena u Fátimi – onom dosadnom srebrnom disku. Bila je jasnija, bogatija, svjetlija boja, imala je nešto od sjaja bisera. Nije nimalo podsjećao na mjesec u vedroj noći jer su ga vidjeli i osjetili da je živo tijelo. Nije bio sferičan poput Mjeseca, niti je imao istu boju, ton ili sjenčanje. Izgledao je poput ostakljenog kotača od sedefa. Nije se mogao zamijeniti ni sa suncem viđenim kroz maglu (jer u to vrijeme nije bilo magle), jer nije bilo neprozirno, raspršeno ili prekriveno velom. U Fátimi je davao svjetlost i toplinu te se pojavio jasno izrezan s dobro izraženim rubom.”

Isprva se bojao što se događa i pokušao je odvratiti pogled.

“Tijekom solarnog fenomena, koji sam upravo detaljno opisao, došlo je do promjena boje u atmosferi. Gledajući u sunce, primijetio sam da se sve okolo zamračuje. Prvo sam pogledao najbliže objekte, a zatim produžio pogled dalje do horizonta. Sve sam vidio u boji ametista (ametist je prekrasan kristal, prepoznatljive ljubičaste boje). Objekti oko mene, nebo i atmosfera, bili su iste boje. Hrast u blizini bacio je sjenu ove boje na tlo.”

“Bojeći se da patim od oštećenja mrežnice, nevjerojatno objašnjenje jer se u tom slučaju ne mogu vidjeti stvari ljubičaste boje, okrenuo sam se i zatvorio oči držeći ruke pred njima da presretnu svjetlost. I dalje okrenutih leđa, otvorio sam oči i vidio da je krajolik iste ljubičaste boje kao prije.”

Na kraju je dr. Garrett potvrdio da je pri zdravoj pameti i da ne pati od halucinacija.

“A zapravo se sve, i blizu i daleko, promijenilo, poprimivši boju starog žutog damasta. Ljudi su izgledali kao da pate od žutice, a ja se sjećam osjećaja gledajući ih kako izgledaju tako ružno i neprivlačno. Moja vlastita ruka bila je iste boje. Sve pojave koje sam opisao promatrao sam u mirnom i spokojnom stanju uma, bez ikakvih emocionalnih smetnji. Na drugima je da ih tumače i objašnjavaju.”

Čudo Sunca otvorilo je novi val odanosti Gospi koji je ostao do danas.