Šimun Kožičić Benja modruški biskup, pisac i tiskar rodio se oko 1460. u Zadru, a u rodnom je gradu i umro 1536. i sahranjen je u obiteljskoj grobnici u franjevačkom samostanu svetoga Jeronima na Ugljanu. Potomak je ugledne zadarske obitelji, u hrvatskim se svojim djelima potpisuje kao Kožičić, a u latinskima kao Begna. Školovao se u rodnom gradu i stekao lijepu naobrazbu. Od 1509. do 1536. obnašao je dužnost modruškoga biskupa, a od 1513. do 1521. bio upravitelj Senjske biskupije. Između njegova rođenja i smrti smjenjivali su se tragični događaji u hrvatskoj povijesti. Dok je još bio maleno dijete, palo je 1463. bosansko kraljevstvo, godine 1493. došla je krbavska katastrofa, a 1526. Mohačkom bitkom stigao je i kraj Ugarskoga kraljevstva. Morao je pred Turcima bježati iz Modruša i pritom jedva izvukao živu glavu jer su Turci zapalili biskupsku palaču, nakratko se zadržao u Vinodolu i stigao 1530. u Rijeku, grad  koji je kao trgovačko – pomorsko središte bio donekle zaštićen.

Pripada onoj skupini naših kulturnih djelatnika koji su stvarali na latinskom i ujedno promicali i štitili hrvatskostaroslavensku tradiciju i glagoljično pismo, koje je sigurno upoznao još u rodnom Zadru.  Uvijek se spominju njegova dva govora na Petom lateranskom koncilu koja su odmah i otisnuta u Rimu. Prvi je držao 1513. i on je više usmjeren na koncilske teme, a drugi, onaj iz 1516. poznat je po naslovu De Coruatiae desolatione, tj. O opustošenoj Hrvatskoj. Govor je vrlo dojmljiv poziv novoizabranom papi Inocentu X. i Europi da zaštite opustošenu Hrvatsku. Taj drugi govor preveden je na još neke jezike i prijevod na francuski 1518. drži se prvim prijevodom djela nekoga hrvatskoga autora na taj jezik.

Kada je 1530. stigao u Rijeku, utemeljio je glagoljsku tiskaru, a prethodno se u Mlecima pobrinuo za pripravljanje drvoreza i slova te osigurao pomoć sposobnoga tiskara Bartolomea Zanettija iz Brescie. Njegova je tiskara radila zapravo samo šest mjeseci od prosinca 1530. do svibnja 1531. i u to je kratko vrijeme otisnuo šest naslova. Prvi je među njima Psaltir, zapravo bukvar, početnica za učenje glagoljice otisnuta 1530.Tako ju je nazvao jer u njoj  prevladavaju psaltirski tekstovi. Stoga je u našoj tradiciji poznat još jedan naziv za početnice odnosno bukvare – »psalterići«. Knjiga je sačuvana samo u jednom primjerku koji se čuva u Javnoj knjižnici u Petrogradu, a 1976. izdala je Kršćanska sadašnjost pretisak s pogovorom i transkripcijom Anice Nazor. To je početak sustavnoga izdavanja naslova iz riječke glagoljske tiskare koji se nastavio.

Sadržaj je sličan onome koji se nalazi u našoj prvoj početnici iz 1527. I ova nam početnica na početku nudi standardni niz glagoljičnih slova. Slijede Očenaš i Zdravamarija, Vjerovanje apostolsko te tekstovi iz psalama i tekstovi molitava.

Druga knjiga Kožičićeve tiskare je molitvenik, nosi naslov Oficij rimski i otisnuta je 15. prosinca 1530.  Mogli bismo reći da je to obogaćeni molitvenik, sam Kožičić upotrebljava izraz «s mngimi jaže pridana sut», dakle oficij kojemu je još mnogo toga dodano. To je tip molitvenika za privatnu uporabu. U kolofonu Kožičić Benja  piše da je molitvenik «štampan v Rici v hižah prebivanija višerečenoga gospodina Šimuna biskupa Modruškoga», i navode se tiskari Dominik i Bartolomej iz Brescie  te datum tiska.

Treće po redu izdanje najopsežnija je i najuglednija od svih knjiga  Kožičićeve tiskare: to je Misal hruacki. Otisnut je 28. travnja 1531., kaže se u samoj knjizi,  «na Božju hvalu i hrvackoga jezika prosvjećenije». Misal je ukrašen i glagoljičnim i latiničnim inicijalima te drvorezima od kojih neki idu preko cijele stranice.

Biskupa Kožičića Benju spominje se uvijek i u vezi s njegovim stavom da bi trebalo popravljati  jezik glagoljičnih knjiga o čemu ćemo još reći nekoliko rečenica, a zasad samo spomenimo kako on na početku Misala kaže da «neičtena mjesta popravljena sut», dakle da je popravio bezbrojna mjesta.

Četvrta knjiga iz Kožičićeve tiskare je ritual, dakle obrednik koji nosi naslov Knjižice krsta, ali se u njoj nalaze i tekstovi te drugi obredi, ne samo za krštenje. Izbor tekstova i njihovo oblikovanje, prema mišljenju Josipa Tandarića, proveo je sam Kožičić i razlikuju se od dotadašnje glagoljaške tradicije. U kolofonu piše da je obrednik otisnut  2. svibnja 1531. «va vrime vzveličenoga gospodina Mikule Jurišića, kapitana ričkoga».

Peta knjiga je povijesno djelo o životima rimskih papa i careva te nosi naslov  Od žitija rimskih arhijerejov i cesarov i otisnuta je 25. svibnja 1531. U knjizi su životi papa od apostola Petra do Kožičićeva suvremenika Klementa Sedmoga, a carevi od Julija do Karla V., dakle od cara koji je utemeljio Rim do onoga koji je obilježio  europsku povijest prve polovice 16. stoljeća. Istraživači Kožičićeva djela spominju dvije latinski pisane knjige kojima se služio dok je oblikovao svoje povijesno djelo. Jedna je zapravo prva sustavno pisana povijest rimskih prvosvećenika kojoj je autor talijanski humanist iz 15. stoljeća Platina, pravim imenom Bartolomeo Sacchi) i ona je poslužila Kožičiću za povijest papa.  Za drugi dio Kožičićeve knjige, tj. za povijest careva, utvrdio je Tomislav Mrkonjić da je predložak bio djelo Giovannija Cipellija Egnatiusa De Caesaribus III. Na početku knjige nalazi se Kožičićeva posveta trogirskomu biskupu Tomi Nigru  u kome ga naziva «najučenijim među nama» i nagovara ga da napiše knjigu «o hrvatskoj zemlji i njezinoj slavi». Ta posveta bila je često spominjana i analizirana jer u njoj Kožičić kritizira jezik glagoljičnih knjiga i zalaže se da se on popravi.   Kožičić piše:

«Diviti se ote mnozi, častni arhijereju, da sam dobrovoljno podlegal breme sije i hotjejuć, jakože govorit se, vložil da sam ruku va oganj ježe jest da napravljam knjige prijate juže od mnozih vjek. I ufaju da se ote van vrići  prijataja z davna i prjestarivša a moja da primut se i čtala se budut.»

Dakle, svjestan je da će se mnogi čuditi što je uzeo na sebe breme i stavio ruku u vatru da ispravlja ono što je vjekovima prihvaćeno, ali ipak se nada da će ljudi od knjige odbaciti ono što je odavna u knjige ušlo, ali je prestarjelo, a njegova će rješenja prihvatiti.

Šesta knjiga nosi naslov Od bitija redovničkoga knjižice i govori o tome kakav mora biti redovnik, a otisnuta je 27. svibnja 1531.

Završit ćemo ovaj tekst dvama navodima iz teksta akademkinje Anice Nazor:

«Kožičićeva su izdanja grafički ukusno opremljena: bogato su ukrašena drvorezima slika i inicijala, imaju lijepo oblikovane naslovne stranice i kolofone na posljednjim stranicama, dekorativan tipografski znak dvobojan (crno – crveni) tisak. Grafičkim izgledom ne zaostaju za suvremenim latinskim izdanjima.»

Sam pak biskup Šimun Kožičić svojom je tiskarom u Rijeci i glagoljskim knjigama tiskanima u njoj te latinskim govorima u Rimu pokazao da je vrhunski intelektualac i profinjeni rodoljub, zauzet za svoj narod koji je za njegova biskupovanja proživljavao tragične trenutke.»

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.