Kada se 1964.godine obnavljao ulaz u senjsku tvrđavu Nehaj, pronađeno je 25 ulomaka  vapnenačke ploče za koju se pokazalo da je služila kao crkvena pregrada crkvi, a na njoj su bili ostaci glagoljičnoga natpisa. Glagoljična slova nalaze se ispod ornamenta lozice i veliki znalac naše glagoljaške baštine Branko Fučić, poštujući liniju lozice, rekonstruirao je ploču i pročitao prvi njezin redak, kršćansku invokaciju V ime oca i sina i svetoga duha te utvrdio da «paleografski i umjetničko – povijesni momenti ukazuju da je Senjska ploča nastala u vrijeme koje je blizu nastanku Bašćanske ploče, negdje početkom 12. stoljeća…» i da se ona posve uklapa u paleografske spomenike 11. i 12. st. na Kvarneru i Istri. Fučić nije isključio mogućnost da je čak ista ljudska ruka radila i Bašćansku i Senjsku ploču.  I crkveni povjesničar Mile Bogović, koji je i više navrata pisao tekstove različite namjene o senjskoj glagoljičnoj tradiciji naglašava također tu povezanost s Krkom i upozorava: »Budući da su ostaci Senjske ploče pronađeni u Nehaju, ne treba sumnjati kako je u blizini bio i njezin prvotni smještaj, a to znači da bi ti monasi – redovnici imali tu negdje svoj samostan. Postoje podaci da je ondje u 12. stoljeću živjela predbenediktinska, odnosno, istočnjačka monaška zajednica».  Bogović konstatira da nakon Senjske ploče dugo nema tragova glagoljice u Senju, ali da to nipošto ne znači da je ona ispala iz uporabe i spominje znamenito pismo pape Inocenta IV. iz 1248. godine upućeno senjskom biskupu Filipu u kome mu dopušta da moli iz glagoljičnih knjiga, tj. da se prilagodi svojoj pastvi. Bogović piše:

«Govori se da je to pismo prošireno u «Slavoniji», pa se i dopuštenje odnosi na cijelu «Slavoniju». A Slavonija je u ondašnjem načinu govora, pogotovo papinske kurije, obuhvaćala ne samo današnju Slavoniju nego i Hrvatsku, Dalmaciju i Bosnu Dopuštenje se, dakle, odnosi na sve te krajeve gdje je proširena uporaba glagoljice i staroslavenske službe Božje. Dakako, da je time već postojeći običaj ozakonjen.»

I Mile Bogović i Eduard Hercigonja drže da je pismo pape Inocenta IV. refleks crkvenopolitičke strategije Kurije i da je uvelike pomoglo da se pojavi zlatno doba hrvatskoga glagoljaštva (u 14. i 15. stoljeću).

Na kraju 14. st. kralj Žigmund daje senjskom kaptolu pravo pečata, a kaptol je izdavao i glagoljske isprave, ali novi je veliki uzlet  Senjska glagoljska tiskara koja je djelovala od 1494. do 1508. godine. Naši stručnjaci misle da je ta tiskara izašla iz izdavačke koncepcije senjskoga intelektualnoga kruga koji je želio da glagoljaši dobiju knjige potrebne im za njihovu djelatnost, knjige liturgijske, crkvene priručnike i nabožnu književnost. Već smo u prethodnim emisijama spominjali Blaža Baromića i njegov časoslov otisnut 1493. u čuvenoj venecijanskoj tiskari Andreasa Torresanija. Baromić, senjski kanonik, vratio se u svoj grad oboružan znanjem, a iz jednoga od najvažnijih europskih tiskarskih središta donio je tiskarsku prešu i glagoljska slova. U emisiji o hrvatskoglagoljskim inkunabulama opisali smo i prve dvije knjige koje su izašle iz senjske tiskare, dakle Misal iz 1494. i Spovid općenu iz 1496.  Ostale knjige prikazat ćemo prema spoznajama do kojih je došla akademkinja Anica Nazor, najbolja poznavateljica našega glagoljičnoga tiska.

Iz senjske je glagoljaške tiskare izašla knjiga u kojoj su se našla zapravo dva naslova: jedan je Meštrija od dobra umrtja  koja se naslanja na vrlo popularna latinska izdanja ars bene moriendi, sadržaj koji treba pomoći svećenicima pa i laicima koji se nađu uz umirućega kako da mu pomognu u pripravi za smrt. Uz taj naslov u istoj se knjizi našao i Ritual, dakle tekstovi koji se koriste kod različitih obreda. Nije nam se sačuvao kolofon pa nije zabilježena  godina, a akademkinja Nazor misli da bi taj naslov moga biti tiskan još u 15. st.

Nije nam se sačuvalo ništa iz Senjske tiskare sve do 1507. a tada se pojavljuje priručnik za dušobrižnike pod naslovom Naručnik plebanušev ali popov, prijevod latinskoga djela koje je 1333. sastavio svećenik Guido de Monte Rocherii. Riječ je o u Europi doista vrlo popularnom djelu koje je prevedeno na mnoge jezike, koje je kolalo u oko 180 rukopisa i izdano u više od 100 izdanja.

U 1508. godini otisnute su čak tri knjige. U svibnju je izašao Transit svetoga Jerolima, prijevod s talijanskoga zborničkih tekstova o tom svecu s jednim originalnim dodatkom u stihovima, dakle s pjesmom o Svetom Jeronimu  koja se oslanja na legendu po kojoj je Sveti Jeronim stekao prijateljstvo lava time što mu je iz šape izvadio trn.

U lipnju iste godine otisnuti su Mirakuli slavne djeve Marije, najopsežnija zbirka hrvatskoga marijanskoga mirakulorija koja sadrži 61 mirakul i koju smo spominjali u emisiji o mirakulima u hrvatskoglagoljskoj tradiciji.

Posljednja, dakle sedma knjiga iz senjske tiskare je Korizmenjak koji je također otisnut 1508. i u njemu su prevedene korizmene propovijedi talijanskoga franjevca konventualca Roberta Caracciola iz 1475. godine.  Akademkinja Nazor piše: «Poput ostalih neliturgijskih knjiga izašlih iz senjske tiskare 1507. i 1508. godine Korizmenjak je preveden na čakavštinu (obogaćenu elementima crkvenoslavenskoga jezika) kojoj je u podlozi tadašnji senjski govor.«

Sedam sačuvanih izdanja senjske glagoljaške tiskare svjedoče o velikom uzletu hrvatskoga glagoljaštva i hrvatske kulture uopće i dragocjen su izvor za hrvatsku kulturnu povijest.

Senjsko glagoljaštvo ne prestaje utrnućem tiskare. Još u 19. st. o glagoljici i glagoljičnoj knjizi živo se raspravlja na senjskom području i senjski biskupi moraju donositi odluke koje se tiču uporabe glagoljičnih knjiga u liturgiji. Počela se uvlačiti praksa da se tihi dijelovi mise čitaju iz latinskoga misala , a glasni da se govore na narodnom jeziku. Časoslov mole iz glagoljičnih izdanja, a u upotrebu ulazi i tzv. šćavet, dakle lekcionar koji je bio na čakavsko – ikavskoj stilizaciji hrvatskoga jezika, ali u Rimu izdanja na hrvatskome gledaju sumnjičavo mada su ona narodu razumljivija nego «književni slavenski».

Iz novovjeke  povijesti glagoljaštva na senjskom području spomenut ćemo još ono što Mile Bogović naziva politizacijom glagoljice i staroslavenskoga jezika, osobito u 19. stoljeću. Polazeći od činjenice da je od samoga početka hrvatske glagoljaške povijest bio jak utjecaj politike na uporabu toga pisma i staroslavenskoga jezika  Bogović je osobito upozoravao na politizaciju u 19. stoljeću. Godine 1893. pojavio se poznati glagoljični Parčićev misal, kojim je  vraćena hrvatska redakcija staroslavenskoga jezika u glagoljične liturgijske knjige. Različito se, pokazuje Bogović,  na njega reagiralo u susjednim biskupijama Senjsko – modruškoj i Krčkoj. U Krčkoj biskupiji taj je misal dočekan kao saveznik u borbi protiv talijanizacije, a u Senjsko – modruškoj on je na puno mjesta shvaćen  «kao otvaranje vrata prema opasnom Istoku.» Jasno je, kaže Bogović, da glagoljica i uporaba staroslavenskoga jezika nikada nisu bili samo lingvističko i liturgijsko pitanje. «Ona je uvijek bila korištena i kao politički uteg, državni i crkveni, kako u slučajevima kada se poticao njezin razvoj, tako i onda kada se taj razvoj nastojao zaustaviti ili prekinuti.»

Da je doista tako kako tvrdi Mile Bogović, pokazuju mnogi događaji. Spomenut ćemo npr. da je 1848. na instalaciji bana Jelačića misu služio senjski biskup Mirko Ožegović. Ili npr. kada je biskupu Strossmayeru iz Rima stiglo dopuštenje pa malo zatim  zabrana da se posveta đakovačke katedrale obavi na staroslavenskom jeziku, Strossmayer je pozvao senjskoga biskupa Posilovića (kasnijega zagrebačkoga nadbiskupa) da on čin posvete katedrale obavi i staroslavenskim jezikom jer je znao da senjski biskupi od 1248., dakle od spominjanoga reskripta pape Inocenta IV. senjskom biskupu Filipu,  imaju pravo u svakoj prilici i na svakom mjestu liturgijske čine obavljati na staroslavenskom. I Posilović je došao, i to učinio, a bečki papinski nuncij Vanutelli mogao je samo ovako javiti u Rim: «Strossmayer nas nije poslušao, ali nije prekršio nikakav propis.»

Priča o senjskoj glagoljičnoj baštini priča je o mnogim slojevima hrvatske povijesti i ticala se ne samo oltara nego i čovjekova svagdanjega života.

Akademik Stjepan Damjanović / Foto: Grgo Jelavic/PIXSELL

Akademik Stjepan Damjanović rođen je u Strizivojni. Po završetku gimnazije u Požegi 1965. pohađao je Filozofski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je ruski jezik te južnoslavenske jezike i književnost 1970., te magistirao 1977. temom Vokalizam korizmenjaka Kolunićeva zbornika. Godine 1982. obranio je doktorski rad Interferiranje hrvatskih dijalekata i općeslavenskoga književnoga jezika u hrvatskoglagoljskim tekstovima XV. stoljeća. Bio je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo (Odsjek za kroatistiku). Glavni tajnik Matice hrvatske bio je od 1999. do 2002., a njezin predsjednik je od 2014. godine. Redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti je od 2004. godine.