“Kaže Ivan Ivanda tko ne moli, taj je odmah postao nevjernik. Ne trebaš činiti neke velike stvari da bi bio nevjernik. Dovoljno je prestati moliti i već nastupa nevjera. Ako ne moliš imat ćeš tisuću problema, a ako moliš sve će biti drugačije. Kaže Gospa: “Molite, sve dok vam molitva ne postane radost”. Ima ljudi koji su došli na neko radno mjesto i prvi im se dan nije svidjelo. Ni drugi, ni treći… i prošle su godine i kažu da danas nikada ne bi napustili to radno mjesto. Zavoljeli su ga. Upoznao sam jednoga svećenika i kada sam ga vidio nakon godinu dana rekao mi je da samo smišlja način kako da ode. Onda sam ga susreo nakon tri godine rekao je da ne želi otići ni za živu glavu. Zavolio je to mjesto, a htio je otići jer ga još nije bio zavolio. Tako i vi koji ste u braku ili svećeništvu ako želite otići… ne idete vi što vam je loše nego što to još niste zavoljeli. Jedna je časna rekla Majci Tereziji da želi napustiti zajednicu, ali joj je pritom rekla: “Sestro, bi li meni za ljubav, tjedan dana živjela punim plućima u našoj zajednici, a onda nakon tjedan dana vi otiđite”. Sestra koja je željela otići rekla je potvrdno da će to učiniti. Nakon tih tjedan dana je ostala u zajednici.

Ako želite biti nesretni, evo vam najbržeg puta… da za to mjesto na kojem se sada nalazite kažete da nije za vas!

Ova župa nije za mene, ova žena nije za mene, ova djeca nisu moja i za mene. Eto ti puta da budeš ekspresno nesretan. Koji je onda put u sreću? Da kažeš :”Hvala ti, Bože što je to baš ovaj muž, ova žena, ova djeca, što sam postao svećenik. Tek kad zavoliš to gdje jesi nećeš nikada poželjeti otići. Putuju i odlaze ono koji ne vole i koji nikad nisu zavoljeli. To je krunica. Ona ti otvara oči da ostaneš. Ona ti daje snagu da ne digneš sidro, nego da ga još dublje ukopaš”.