Ako želimo obraniti obitelj, moramo vratiti svijet iz ruku revolucionara. Da bi obitelj bila sigurna, moramo dobiti rat za našu civilizaciju, budući da su obitelj i ljudski život sigurni samo u okviru normalnosti judeokršćanske civilizacije. Naši pro-life i pro-obiteljski ciljevi su od ogromne važnosti. Međutim, ako se samo fokusiramo na njih i ne pobrinemo za ostatak, nećemo ni u tome uspjeti. Ako dopustimo da druga strana kontrolira sve ostalo – jezik, kulturu, medije, obrazovanje, zakonodavstvo, gospodarstvo, javni život, vladu, zdravstvo, sve – onda ne bismo trebali biti iznenađeni ako bilo koja pobjeda koju ostvarimo za obitelj, u najboljem slučaju, bude kratkoga vijeka.

Jasna poruka je važan uvjet za pobjedu u duhovnim i kulturnim bitkama: “Kad govorite, recite Da ili Ne: sve ostalo dolazi od Zloga.” (Mt 5, 37)

U kršćanskom rječniku postoji sve što nam treba kako bismo opisali stvarnost. Jednostavno trebamo govoriti kršćanski, hablar Cristiano, kako se kaže u Španjolskoj. Ne trebamo upotrebljavati jezik onih istih ideologija s kojima se suočavamo; to samo njima omogućuje da zauzmu prednost i tjeraju nas u obrambeni položaj, prije početka bilo kakve rasprave. Čak i pojmovi kao što su “mir”, “pravda”, “sloboda”, poznati kršćanskom jeziku, danas se koriste ideološki, čime je njihov izvorni smisao postao izobličen ili dobiva sasvim krivo značenje.

Dužnost pastira jest da ta razlika bude jasna. Pastiri bi trebali propovijedati kraljevstvo Božje i Njegovu pravednost, a ne socijalističku “pravdu”, shvaćenu kao državnu kontrolu nad gospodarstvom, odnosno preraspodjelu dohotka. Pastiri bi trebali propovijedati mir kojemu nas uči Krist, a ne kako ga tumače institucije Ujedinjenih Naroda.

Molitva je preduvjet svakog uspjeha

Trebamo više moliti za naše pastire. Trebamo više moliti za Crkvu. Kada pastiri predvode narod u duhovnoj borbi, onda se može dobiti i kulturni rat, a zatim i političke bitke. Vidjeli smo takve pobjede u Poljskoj, gdje pastiri propovijedaju obraćenje i vode narod u masovnim “molitvenim ofenzivama”; gdje su pastiri u stanju razbiti čaroliju suvremenih ideologija, jednostavno ih izlažući, kao što je u svoje vrijeme sveti Irinej učinio s gnosticizmom.

Tajna uspjeha nije bila u tome da je Crkva dala potporu nekoj određenoj stranci. Ne, nego je Crkva nadahnula i stvorila oko sebe cijeli životni svemir sastavljen od bezbrojnih dobrotvornih, kulturnih udruga, klubova, medija i inicijativa građana. Tek se u takvom okruženju može izroditi politička stranka koja će djelotvorno braniti kršćanstvo, obitelj i ljudski život.

Kršćani su pozvani mijenjati svijet – ali kako?!

Dakle, kako ćemo popraviti svijet? “Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati!” (Mt 6, 33) Zemaljska normalnost kršćanske civilizacije sa svim njezinim prednostima je samo sekundarni cilj evangelizacije. Prioritet Crkve bi trebao biti da nas predvodi u duhovnoj borbi za spasenje duša, i cijelom svijetu propovijeda: “Obratite se [od svojih grijeha i vratite Bogu], jer je blizu kraljevstvo nebesko.” (Mt 3, 2)

Raj se ne može postići na Zemlji, dobro i zlo će i dalje postojati u ovozemnim stvarnostima, sve dok sam Gospodin ne dođe u slavi suditi svijetu. Ali barem se određeni stupanj normalnosti može postići kroz evangelizaciju i obraćenje osoba i društava. To je najviše što možemo učiniti kako bismo “popravili svijet”.

Kada ima dovoljno svetosti i vrlina u našim zajednicama, kada dovoljan broj ljudi dijeli iste objektivne moralne kriterije (Deset zapovijedi), onda se ne trebamo oslanjati na svemoćne vladine birokrate koji će društvo štititi od bezakonja džungle. Tada bi ljudi mogli vjerovati jedni drugima, a građani bi, kao i društvo u cjelini, mogli uživati u slobodi. Onda bi institucije mogle raditi svoj posao, i to časno, obitelj bi bila sigurna, a kultura života bi pobijedila nad ideologijama smrti.

Tek onda civilizacija postaje moralno jaka te sposobna uspješno se braniti od barbarstva – ali i propovijedati Evanđelje barbarima i obratiti ih na kršćanstvo. Tako je Crkva stvorila kršćansku kulturu i civilizaciju, i to je ono što Crkva treba nastaviti raditi.