Uoči 290. zavjetnog hodočašća vjernika grada Zagreba, koje će se održati 18. i 19. rujna, Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije donosi neke manje poznate podatke o počecima ovog zavjetnog hodočašća iz 18. stoljeća.

Najstariji podaci o zagrebačkom hodočašću Majci Božjoj Bistričkoj govore kako su vjernici grada Zagreba hodočastili već 1723. godine. Poticaj “da se uvede ova tako značajna i omiljena procesija dao je član zagrebačkoga kolegija Karlovčanin o. Ivan Šimatić” (Belić, 1984: 637), nedjeljni propovjednik u župi sv. Marka u Zagrebu koji je onda smatran “prvim propovjednikom Kraljevine Hrvatske”.

Zagreb će – dok je svijeta i vijeka – svake godine hodočastiti svojoj Predobroj Čudotvorki

O. Šimatić predložio je da se povede zavjetna procesija “Bistričkoj Djevici, Čudotvorki Kraljevine Hrvatske” kako bi se molilo za prestanak suše koja je prijetila poljima, vrtovima i vinogradima u ljeto 1723. godine.

Već je godine 1723. procesija Zagrepčana i Zagrepčanki išla kao zavjetna u Mariju Bistricu. Te godine može se reći da je ona bila privremena, no već je iduće prerasla u trajnu: “Zagreb će – dok je svijeta i vijeka – svake godine hodočastiti svojoj Predobroj Čudotvorki, dok ga Ona čuva ne samo od materijalne žege, suše i nerodice, nego i od svakog neprijatelja” (Belić, 1984: 639).

Miroslav Vanino pak piše kako prve gradske procesije nisu bile zavjetne te kako se ne zna kada je gradska općina zagrebačka učinila formalni zavjet. Datum zagrebačkog hodočašća mijenjao se, no Belić smatra kako su u 18. stoljeću Zagrepčani i Zagrepčanke najčešće u Mariju Bistricu hodočastili o svetkovini Velike Gospe.

290. Zavjetno hodočašće vjernika grada Zagreba

U ovim prigodama vjerojatno su propovijedali dijecezanski svećenici, grički kapucini, kaptolski franjevci, remetski pavlini i drugi, navodi Belić.

Prednost u pravoj pobožnosti mora imati vjernikova nutrina, tj. obraćeno, Bogom ispunjeno, Bogu poslušno i po Mariji predano mu srce

“Budući da se propovijed smatrala integralnim dijelom zavjetnoga hodočašća, zagrebački je Kolegij slao najbolje propovjednike. Oni su se sa svoje strane najsavjesnije spremali, a narod ih je zahvalno i plodno slušao” (Belić, 1984: 639-640). Plodovi hodočašća bila su, prije svega, osobna, unutarnja obraćenja, posebno u sakramentu pomirenja u svetištu.

O. Baltazar Gregorić u propovijedi iz 1742. pozvao je okupljene vjernike “da svoja srca kao zavjetni dar prinesu Isusu i Mariji” (Belić, 1984: 641), čime je htio istaknuti “da pred naporima zavjetnoga hodočašća i pred svim drugim izvanjskim darovima prednost u pravoj pobožnosti mora imati vjernikova nutrina, tj. obraćeno, Bogom ispunjeno, Bogu poslušno i po Mariji predano mu srce!” (Belić, 1984: 641).

Vjernici grada Zagreba polaze organizirano na hodočašće u Mariju Bistricu trideset i devet godina poslije otkrića čudesnoga kipa Majke Božje Bistričke, no vjerojatno su i ranije čitave obitelji hodočastile u ovo svetište. Ipak, godina od koje se broje zavjetna hodočašća vjernika grada Zagreba u Mariju Bistricu jest 1731., kada je zagrebački biskup Juraj Branjug posveti novouređenu crkvu Majci Božjoj Snježnoj.