Francesco je nakon određenog vremena provedenog u našoj Zajednici otišao kući na nekoliko dana vidjeti kako se snalazi u svojoj obitelji. Taj odlazak kući nakon dijela prijeđenog puta naziva se “provjera” i važan je trenutak za mlade koji su došli u Zajednicu Cenacolo sa željom da započnu novi život i preporode se. To znači da moraju stvoriti i nove obiteljske odnose, koji su često ostavili duboke rane u srcima. Provjera služi upravo tome.
Zato sam Francescu prije odlaska dala savjet koji obično dajem mnogim mladićima i djevojkama koji imaju nesređene odnose upravo s ocem: “Otiđi kući” – rekla sam – “te kada ugledaš oca, još izdaleka potrči mu u susret. Baci mu se u zagrljaj i zagrli ga, da, snažno ga zagrli! Dok ga grliš, moraš brojiti do sedam. Jedan… dva… tri… četiri… pet… šest… sedam! Vidjet ćeš, on će se nakon nekoliko sekundi htjeti odvojiti od tebe, ali ti ga stisni još jače. Tada će i on tebe snažno zagrliti. Poslije tih sedam sekundi pusti ga i pogledaj ga u oči. Tvoj će otac zaplakati. I ti ćeš zaplakati. Svi će zaplakati. Tako ćeš mu pomoći da ponovo postane tvoj otac.”
U tih sedam sekundi vrijeme se zaustavi i sve proživljeno dolazi nam u sjećanje, posebice propusti iz prošlosti. Izmirujemo se sa svojim životom, svojim korijenima, svojom prošlosti. Ta gesta prodire duboko u srce, rastapa tvrdoću, donosi mir koji se rađa iz oprosta.
Francesco mi je po svojem povratku ispripovjedio sav radostan: “Elvira, kad sam ugledao oca kako dolazi, rekao sam si: ‘Francesco, il’ sad il’ nikad!’ Duboko sam udahnuo, potrčao i snažno ga zagrlio. Nisam popustio stisak ni kad se htio udaljiti, a u sebi sam brojio do sedam, čvrsto ga stišćući…
Obojica smo plakali kao djeca, opraštajući jedan drugom.”
Francesco je tek jedan od mnogih koji su iskusili snagu Zagrljaja ljubavi.
Mnogi mladi iz naših bratovština diljem svijeta dobro poznaju taj osjećaj. Mnogi od njih doživjeli su snažno unutarnje oslobođenje tijekom Zagrljaja ljubavi.
Preporučujem taj zagrljaj jer sam i sama osjetila njegovu snagu: susret s Bogom omogućio mi je da zagrlim svoj siromašni život, rane iz prošlosti, oslobodio me je srama zbog slabosti mojeg oca, darovao mi slobodu, mir i radost.
Želim to i svakom od vas: dopustite da vas zagrli Božja nježnost i milosrđe, nanovo prigrlite svoj život, svoje postojanje. Bog postoji: tražite ga i naći ćete ga!
On je bio prisutan u najtežim trenutcima našeg života, trpio je s nama, bio je na križu s nama i za nas.
Samo On zna preobraziti tamu u svjetlo, proživljenu patnju pretvoriti u dar za drugog. To je ono što sam osobno iskusila te što danas gledam u životu osoba koje dolaze u Zajednicu.
Gornji tekst je izvadak iz knjige Majke Elvire Zagrljaj. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.