Bio je neustrašiv branitelj vjere, protivnik krivovjerja i sjajno svjetlo Crkve. Jedno je vrijeme živio razvratno i kao pripadnik manihejskog krivovjerja. Ali, potpomognut ustrajnim molitvama svete majke Monike i dirnut Božjom milošću, doživio je obraćenje. A potom je osvajao najviše vrhunce teološko-filozofske misli i postao svetac Crkve. Zato je impresivno proučavati njegov životopis i doživjeti kako se od vjerskog i moralnog pada čovjek može vinuti u kršćanski svijet duhovnosti i autentičnog kršćanstva, prenosi Duhovnost.net

Zalutao mladić

Augustin se rodio u gradu Tagasti u Numidiji od oca Patricija, poganina, i majke kršćanke, u 4. stoljeću poslije Isusa Krista. Majka Monika kao pobožna žena odgajala je sina Augustina u kršćanskom duhu. O tome nam svjedoči sam Augusti u svojim spisima. „Često bi mi govorila o vječnom životu, znamenovala bi me znakom svetog križa i tako mi usadila u srce svetu vjeru“. Kad je Augustin odrastao pošao je lošim putem. Majka Monika često ga je opominjala, plakala i za njegovo obraćenje postojano molila. On nije mario za majčine suze, nije reagirao na opomene, nastavio je živjeti svojim stilom života. Ubrzo je upao u manihejsko krivovjerje. Na intelektualnoj razini ostvario je karijeru učitelja govorništva. Pošao je u Rim, središte tadašnjega svijeta, a potom u Milano, na sjever Italije. U Milanu je tada bio biskup sveti Ambrozije, poznat kao izvanredan govorni i propovjednik. Za sinom Augustinom iz Afrike je krenula i majka Monika, koja ga je već 17 godina opominjala da se vrati na pravi put. Ne samo da ga je opominjala nego je i za njega žarko molila. Požalila se  svetom biskupu Ambroziju i ispripovjedila mu je sve o svojim suzama, mukama i molitvama zbog sina Augustina.

Sveti biskup Ambrozije odgovorio joj je da „sin tolikih njezinih molitava i suza neće propasti“.

Augustin je učeći, čitajući, polako počeo dolaziti k sebi. Probudila se u njemu savjest, koja ga je opominjala: „Bijedni Augustine, kad bi te Bog ovoga časa k sebi pozvao, kakva bi bila tvoja osuda? Probudi se dok je vrijeme!“ Moralno i vjerski zastranjeni Augusti počeo je shvaćati da je na krivom putu i nastojao se promijeniti i vratiti autentičnom kršćanstvu, i odbaciti manihejsko krivovjerje.

Iskren obraćenik

Njegovi životopisci pišu da je obraćenje uslijedilo kada je Augustin od svog zemljaka Ponticijana, carskog činovnika, čuo o životu i djelima svetog Antuna Pustinjaka. Pripovijedanje o svetom životu svetog Antuna Pustinjaka duhovno je potreslo Augustina i njegova prijatelja Alipija. Pogotovo ga je u srce dirnula činjenica da je sveti Antun Pustinjak napustio sve blagodati ovoga svijeta i otišao u pustinju. Ponticijan je tom prilikom pripovijedao i o drugim pustinjacima. Spomenuo je i neke rimske građane, činovnike, koji su ostavili sve i otišli u pustinju. Sve je to duboko duhovno potreslo Augustina.

Jedan životopisac piše kako se Augustin slušajući Ponticijana ovako obratio prijatelju Alipiju: „Ne tiče li se to i nas? Što se zbiva? Jesi li čuo?

Neuki se dižu i otimaju nebo, a mi sa svojom mudrošću bez srca kao da smo duboko zapleteni u mreže krvi i tijela!“

Kažu da je nakon tih riječi otišao iz kuće, lupao glavom o zid, čupao kosu, udarao se u prsa, lamatao rukama i vikao: „Kako dugo, kako još dugo? Sutra? Uvijek sutra? Zašto ne danas? Zašto da ne bude odmah, u ovaj čas, konac mojoj sramoti?“ U takvom, gotovo psihički rastrojenom trenutku čuo je dječji glas: „Uzmi i čitaj, uzmi i čitaj“. Bio je to glas Božji, koji je progovorio njegovoj duši po ustrajnim molitvama svete majke Monike. Krenuo je u sobu i kao slučajno otvorio Bibliju i poslanicu svetog Pavla apostola. Oči mu se zaustaviše na tekstu:

„Hodimo pošteno kao po danu: ne u proždrljivosti i pijankama, ne u ložnicama i nečistoći, ne u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se za tijelo po požudama“ (Rim 13,13- 14).

I od tada je krenulo polagano i postupno obraćenje Augustinovo.

MOLITVA

Bože, Tješitelju ucviljenih! Ti si primio suze svete Monike za obraćenje njezina sina Augustina. Daj da po njihovu zagovoru oplakujemo svoje grijehe i po Tvojoj Dobroti postignemo oproštenje. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu Tvome, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen. (Iz knjige „BOŽANSKI ČASOSLOV IV”, Kršćanska sadašnjost)