Kad je započeo rat u Afganistanu, sv. Ivan Pavao II. pozvao je svjetske vođe da iskorijene uzroke terorizma, piše Aleteia. Godine 2002. sveti Ivan Pavao II. Napisao je svoju godišnju poruku za Svjetski dan mira kada je rat u Afganistanu tek počeo. Bio je tužan zbog tragedije 11. rujna, ali i zabrinut zbog globalnog odgovora terorističkim organizacijama. S jedne strane, sveti Ivan Pavao II priznao je pravo braniti svoju zemlju od terorizma.

Stoga postoji pravo na obranu od terorizma, pravo koje se, kao i uvijek, mora ostvarivati ​​poštujući moralna i zakonska ograničenja u izboru ciljeva i sredstava. Krivci se moraju ispravno identificirati jer je krivična odgovornost uvijek osobna i ne može se proširiti na naciju, etničku skupinu ili vjeru kojoj teroristi mogu pripadati. Ipak, također je vjerovao da vojna obrana nije jedina opcija. Zalagao se za uklanjanje temeljnih uzroka terorističkih organizacija.

Međunarodna suradnja u borbi protiv terorističkih aktivnosti također mora uključivati ​​hrabru i odlučnu političku, diplomatsku i gospodarsku predanost ublažavanju situacija ugnjetavanja i marginalizacije koje olakšavaju planove terorista. Regrutiranje terorista zapravo je lakše u situacijama u kojima se gaze prava i toleriraju nepravde tijekom dužeg vremenskog razdoblja.

Terorističke organizacije će se uzgajati u situacijama ugnjetavanja i siromaštva. Ako se temeljni uvjeti terorizma ne iskorijene, vratit će se samo još jači.

Terorizam ne smije podržati nijedna religija ili moralni vođa.

Različite kršćanske vjeroispovijesti, kao i velike svjetske religije, moraju surađivati ​​na uklanjanju društvenih i kulturnih uzroka terorizma. To mogu učiniti poučavajući veličinu i dostojanstvo ljudske osobe te šireći jasniji osjećaj jedinstva ljudske obitelji. Ovo je specifično područje ekumenskog i međureligijskog dijaloga i suradnje, hitna usluga koju religija može ponuditi svjetskom miru.

Konkretno, uvjeren sam da židovski, kršćanski i islamski vjerski vođe sada moraju preuzeti vodeću ulogu u javnom osuđivanju terorizma i uskraćivanju teroristima bilo kakvog oblika vjerskog ili moralnog legitimiteta.

Iznad svega, put do mira može se uspostaviti samo opraštanjem.

Nasuprot tome, neuspjeh opraštanja, osobito ako služi za produženje sukoba, izuzetno je skup u smislu ljudskog razvoja. Sredstva se koriste za oružje, a ne za razvoj, mir i pravdu. Koje se patnje nanose čovječanstvu zbog neuspjeha u pomirenju! Kakva kašnjenja u napretku zbog propusta oprostiti! Mir je bitan za razvoj, ali pravi mir je moguć samo opraštanjem.

Terorističke organizacije nastavit će napredovati u svijetu sve dok se ne uspostavi mir i pomirenje i dok se ne uklone temeljni uzroci terorizma.