Povuče se Isus u goru, nestade u osami, sakrio se od svih! Braćo i sestre, Gospodin s kojim je svaka osoba pozvana biti suobličena, nekada ostane sasvim sakriven. Duhovni će pisci i učitelji često reći kako se moramo u svakom trenutku držati Isusa, kako trebamo biti „zaljubljeni“ u njega, kako sve moramo činiti s njim i u njegovo ime, itd. Međutim, on sam bježi! Prvo od onih što su ga kanili zakraljiti, kako smo čuli u evanđelju, a zatim i od mnogih drugih, konačno i od nas će se nekada vjerojatno udaljiti – barem tako će nam se činiti. Što možemo naučiti iz ovog detalja? Ako Isusa promatramo kao čovjeka, što on i jest, možda bi nam palo na pamet da je i njemu potrebno malo predaha i samoće (sjetimo se kako je i učenicima znao reći da pođu malo u osamu), no važno je uočiti nakanu mase: da ga učine kraljem jer su se pomamili kad su vidjeli znamenja. Oni su ga željeli uza se jer bi im mogao biti od koristi. To je neuredan odnos prema bilo kome. Snažan je ovaj glagol: pograbiti, kako iz grčkog izvornika bibličari prevode glagol arpazo koji ima itekako agresivan ton: oteti nekoga, iskoristiti ga, svezati ga, zaplijeniti, itd. Čovjek ne smije proždirati bližnjega, a kamoli Boga!

To nije ni ljubav ni prijateljstvo! To je jednostavno neuredan nagon i lažan privid ljubavi. A nismo li svjedoci bolesnih ljubavi svuda oko nas? Svaki put kad nekome podilazimo u želji da  ga iskoristimo, kad se nekome želimo nametati, kad želimo da vrši našu volju, da nam služi ili jednokratno posluži – to je zlouporaba, to je protiv dostojanstva osobe, to je manipulacija i to nema veze s ljubavlju i dobrotom. Konačno, to je nepravda i bezakonje koje činimo iz sebeljublja i želje da ugađamo sebi i to je put u propast. A Isus ne želi da propadnemo i zato: neće nam dopustiti da imamo iskrivljen odnos s njim.

Svaki puta kad si umišljamo da nam je potrebno da umirujemo svoju savjest i sami sebi izgledamo sveti – Isus će se povući i ostat će neka naša prividna svetost.

Svaki puta kad si umišljamo da nam je potrebno da umirujemo svoju savjest i sami sebi izgledamo sveti – Isus će se povući i ostat će neka naša prividna svetost. Svaki puta kad ga molimo za nešto na način da se podvrgne našoj volji, on će se povući; kad mu se klanjamo satima da bismo ispali svetiji od drugih, on će se povući; kad ga želimo uvjeriti da smo u pravu, a svi drugi u krivu, on bi se mogao povući; kad mu opravdavamo svoje grijehe misleći da za njih nismo krivi jer smo upravo tako morali, on se neće dati ismijavati; kad kalkuliramo koliko dati za Crkvu, kako se ponašati i odijevati u crkvi na misi i općenito u i sa svetinjama smatrajući da nema veze – on se može itekako povući! Da!… Svaki put kad vjerujemo više sebi ili ljudima nego njemu – on se može udaljiti! Zapravo, on na to uvijek ima pravo, najprije jer je Bog i nitko od ljudi se s Bogom ne može mjeriti, kako kaže Knjiga o Jobu.

Sve što je Bog stvorio na ovoj zemlji sasvim je dovoljno čovjeku za život!

Ali je sreća naša da je naš Bog takav da nam poradi svoje preobilne ljubavi i dobrote ne krati raznih dobara niti nas ikada ostavlja potpuno samima, nego bdije nad nama iako osjećamo da je skriven. I cijeli događaj iz današnjeg evanđelja jedna je specifična radosna vijest. Što vidimo? Sve što je Bog stvorio na ovoj zemlji sasvim je dovoljno čovjeku za život! Problemi nastaju kad zavlada obijest i nezasitnost, tada se kao plod nepravde javljaju nestašica, glad, sukobi i sve ostalo što čovjeka uništava duševno pa u neodgovornosti i nerazboritosti, on i kad ima – kao da nema. Isus je to jako dobro izveo potičući učenike da se potrude. Našli su nešto malo… možda premalo, a možda i ne – jer Gospodinova će prisutnost pokrenuti proces da se i ono malo preobrazi u obilno. I tih su pet kruhova bili početak gozbe masi naroda. Taj broj pet može nekoga podsjetiti na još jedan broj pet. U narodu postoji pobožnost Pet rana Isusovih.

Mi kršćani vjerujemo da je po Isusovoj muci i smrti otkupljeno čovječanstvo. Isusova žrtva, tj. njegove rane, izvor su obilne milosti, sasvim dovoljne milosti za čovjekov život. Bog se preobilno darovao za potpuno spasenje čovjeka, i tjelesno i duhovno. Neka nam ta misao osnaži vjeru i pouzdanje jer gdje je Gospodin prisutan ondje je čovjek sasvim čovjek i ne manjka mu ništa.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Krešimira Čuture prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.