"Ne obazirimo se ni najmanje na prigovore modernog svijeta. Oni su sve pouzdanje stavili samo u svoju mudrost i znanje. Ali mi znamo vrlo dobro kako svršava sve, što se gradi bez Boga. Ne obazirimo se dakle na lude prigovore svijeta, već otvoreno i muževno ispovijedajmo svoje katolička uvjerenje", poručio je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na svetkovinu Krista Kralja u studenome 1937. pripadnicima Katoličke akcije – organizacije katoličkih laika nastale radi prožimanja javnog i društvenoga života kršćanskim načelima. Njegov nagovor, koji je aktualan i danas, prenosimo u cijelosti.
Katolički muževi!
Već smo mnogo puta istaknuli, za čim ide Katolička Akcija. Ona hoće preporod cijeloga javnoga i privatnoga života prema načelima Kristovim. Ona hoće da se u svoj punini ispuni ona lijepa molba, što je svaki dan molimo u Očenašu: Dođi kraljevstvo Tvoje!
U tom velikom poslu Crkva treba pomoć sviju vjernika, koji imadu smisla i volje za apostolat. Ali Crkva, kao što je i naravno, računa u prvome redu na vaš apostolat, apostolat katoličkih muževa. Jer katolički muž je stalan, izgrađen, pun iskustva, pa kao predstavnik obitelji uživa ugled u župi i općini, i njegova se riječ najviše uvažuje.
Budući da hoćemo preporod cijeloga javnog i privatnog života prema načelima Kristovim, jasno je da vaš apostolat ima i imat će uvijek široko područje rada. S toga je samo po sebi razumljivo, da nije moguće konkretno navesti sve gdje morate zgrabiti ne samo vi, nego i sva ostala društva Katoličke Akcije.
Kletva, psovka i prostački govori su izvori teških nesreća i kazna!
Ali prema onoj staroj poslovici “divide et impera – pocijepaj pa vladaj”, i nas već zdravi razum upućuje, da od godine do godine neke točke posebno istaknemo i svrnemo na njih pozornost. To je razlog, da i ove godine posebno istaknem neke točke, gdje smatram, da mogu i moraju prionuti za posao sve grane Katoličke Akcije, pripadale kojem mu drago tipu, dobi ili spolu.
Prva stvar, na kojoj želim da se temeljito radi cijele iduće godine, jest borba protiv kletve i psovke. Mi smo istina vodili kampanju kroz tri mjeseca u svrhu suzbijanja ove naše velike narodne sramote i narodne nesreće. I hvala dragome Bogu imali smo lijepih rezultata.
Odazvali su se i priključili toj borbi ne samo organizirani katolici, što je samo po sebi razumljivo, nego svi slojevi našega društva. Ali s postignutim rezultatima, kako god bili veliki, ne smijemo biti zadovoljni.
Jer kletva, psovka i prostački govori su ne samo kulturna sramota za pojedini narod, nego i izvori teških nesreća i kazna, u koliko su uvreda Božjeg Veličanstva, koje se ne da nekažnjeno vrijeđati od ništetnog stvora.
Koji ga blagoslivlju baštinit će zemlju, a koji ga proklinju bit će istrijebljeni!
U koliko je kulturna sramota, neće se naći nijedan iskreni prijatelj svoga naroda, koji vas ne bi podupro u toj borbi, jer mu već narodni ponos diktira, da se odstrani sve što njegov narod sramoti i blati pred kulturnim svijetom.
U koliko je pak uvreda Bogu, mislim i nadam se, da vas neće smesti nikakove poteškoće ni zapreke da svim silama poradite na istrijebljenju, potpunom istrijebljenju ove odurne pojave u našem narodnom životu.
Jer tu, tu upravo po mom dubokom uvjerenju valja tražiti razlog mnogim našim teškim narodnim nesrećama i nedaćama. Svijet će se, dakako, koji ne vjeruje ni u što (jer “reče luda u srcu svome, nema Boga”) [27] čuditi ili možda čak smijati na ove riječi, ali se ne može smijati čovjek, koji pozna onu ozbiljnu opomenu Božju: “Benedicentes ei hereditabunt terram, maledicentes autem ei disperibunt! Koji ga blagoslivlju baštinit će zemlju, a koji ga proklinju bit će istrijebljeni” (Ps 36, 22) [28].
Ne obazirimo se ni najmanje na prigovore modernog svijeta!
Nije li, velim, tu razlog mnogim i teškim našim narodnim nesrećama i nedaćama? Jer kakav blagoslov može imati u gospodarstvu onaj, koji dan na dan proklinje Onoga, od koga je sve primio? Kakav blagoslov može imati prosvjeta, znanost, politika i sve drugo onog naroda, koji dan na dan siplje najgadnije psovke protiv auktora svega znanja, prosvjete i napretka, protiv Boga, svoga Stvoritelja?
Nije li baš u toj bogumrskoj kletvi duboki razlog, da neke naše pokrajine izumiru? Nije li možda Gospodin Bog baš zbog kletve prepustio samima sebi, da se podaju ružnim opačinama i lišavaju domovinu podmlatka? Jer, veli Sv. pismo, “koji ga proklinju bit će istrijebljeni”. Ljubav dakle i prema Bogu i prema narodu i domovini diktira nam da povedemo svestranu i najživlju borbu protiv ove naše velike narodne sramote.
A iz riječi koje sam malo prije naveo nekako mi se samo od sebe nameće druga točka našega programa: “Koji ga blagoslivlju baštinit će zemlju”. Nije li to mig nama, da uvedemo opet u naše obitelji onaj lijepi običaj, zajedničko moljenje svete Krunice u obiteljima. Time bismo ujedno najljepše odgovorili na ovogodišnju Encikliku Sv. Oca o svetoj krunici.
Otvoreno i muževno ispovijedajmo svoje katolička uvjerenje!
Ne obazirimo se ni najmanje na prigovore modernog svijeta. Jer ako je taj svijet zabo glavu u baruštinu ovozemskog života, jasno je da “ter rena sapiunt – zemaljski misle” (Fil 3, 19). Oni su sve pouzdanje stavili samo u svoju mudrost i znanje. Ali mi znamo vrlo dobro kako svršava sve, što se gradi bez Boga.
Jer nemaju Božjeg blagoslova, zato im od sveg truda i muke, nakon što su postigli svega i svačega, ne ostaje ništa prema onoj Svetoga pisma: “Seminastis multum et intulistis parum – mnogo ste sijali, ali malo brali” (Hag 1, 6) Ne obazirimo se dakle na lude prigovore svijeta, već otvoreno i muževno ispovijedajmo svoje katolička uvjerenje.
O glasovitom francuskom liječniku Recamieru (+1852. u Parizu) piše jedan slobodni mislilac: “Jednom smo zamijetili ja i moji kolege, da Recamier za vrijeme jedne sjednice drži krunicu u ruci. Bili smo zaprepašteni, da jedan ovako učen čovjek, ovako glasoviti profesor i kapacitet u medicini moli krunicu. To nismo nikada mislili”.
Krunica je kao zvonce u kući, kojim zvonimo, da nam se otvore vrata milosti Božje!
Kad je Recamier zamijetio naše čuđenje, odgovori mirno: “Da, gospodo, ja molim svaki dan svetu krunicu. Kad kod kojeg bolesnika iscrpim već sve svoje liječničko znanje i profesorska umijeće, onda se obraćam Majci Onoga, koji može sve izliječiti. Ja molim tada barem jedan dio krunice, i moram priznati, da sam imao izvanrednih uspjeha. Jer krunica je kao zvonce u kući, kojim zvonimo, da nam se otvore vrata milosti Božje”.
Evo sam vam istaknuo dvije točke, na koje želim da se posebno obrati pozornost u slijedećoj godini, i da na njihovu ostvarenju parade bez razlike sve organizacije Katoličke Akcije. Izvršimo li to, duboko sam uvjeren, da blagoslov Božji ne će uzmanjkati za sve naše privatne i narodne nevolje.
No ovime ćemo ujedno prilično začepiti usta vikačima i brbljavcima, koji u Katoličkoj Akciji gledaju strašilo, koje im ne da mirno spavati ni danju ni noću. Na koji način će se raditi na ostvarenju ovoga našeg programa u idućoj godini, prepuštam razboritosti i revnosti predstavnika pojedinih organizacija i gospode župnika. Bog dobri neka obilato blagoslovi trud sviju!
[27] Ps 14, 1.
[28] Treba biti: Ps 37, 22.