Wojtyła nije mogao, sve da je i htio, suspregnuti ili ugasiti pjesnički talent/dar ni tada kada mu je papinska služba nalagala pisati enciklike, apostolske konstitucije ili pobudnice. Kao biskup i kardinal rado se obraćao umjetnicima u različitim prigodama, a s Petrove stolice odaslao je i otvoreno pismo umjetnicima u osvit novoga tisućljeća (Pismo pape Ivana Pavla II. umjetnicima, Vatikan, 4. travnja 1999.).
Papa Ivan Pavao II., prorok Božjega milosrđa, cijeloga je života pisao književne tekstove (pjesme, dramska djela, eseje), objavljujući ih dugo vremena pod različitim pseudonimima i samo je uži krug njegovih prijatelja i suradnika bio s tim upoznat. Tek nakon što je postao papa, svijet je upoznao njegovo skriveno lice pjesnika, piše predsjednica Udruge katoličkih intelektualaca Ružica Pšihistal za mrežnu stranicu Udruge.
Okušao se Wojtyła u različitim književnim žanrovima od zatvorenih i strogih pjesničkih forma kao što su soneti, do slobodnih pjesničkih meditacija u Rimskom triptihu, od dramskoga teksta standardnoga formata, kao što je Pred zlatarnicom, do složenih oblika na rubovima drame, poeme i misterija, kao što je Zračenje očinstva.
Do svojih književnih pokušaja nije posebno držao, smatrajući ih nedovršenima i nedovoljno umjetnički zrelima, zadržavajući respekt prema književnome radu kao relativno autonomnome području duhovnosti u kojemu nema “povlaštenih” staleža i njegujući u isto vrijeme vlastiti književni izričaj kao poseban intimni medij Božje blizine (“Vidio me u sebi. Nosio me u sebi. / Pronicao je u mene bez napora / eksplodirao u meni stidom i odavno potisnutom mišlju. / Kao da je doticao ritam u mojim sljepoočicama”).
Sv. Ivan Pavao II. /Foto: IKA arhiva
Zadivljen pred veličanstvenim umjetničkim genijem Michelangela, koji je u Sikstinskoj kapeli od Stvaranja do Posljednjeg suda “skupio dramu i otajstvo svijeta, dajući lice Bogu Ocu”, kao i pred mukotrpnim radom ljudskih ruku anonimnih radnika u kamenolomu (“Poznajem vas, divni ljudi, ljudi bez manira i poze. / Znam gledati u srce čovjekovo bez ograda i bez pretvaranja. / Nečije ruke pripadaju radu, nečije ruke pripadaju križu.”)
Wojtyła nije mogao, sve da je i htio, suspregnuti ili ugasiti pjesnički talent/dar ni tada kada mu je papinska služba nalagala pisati enciklike, apostolske konstitucije ili pobudnice. Kao biskup i kardinal rado se obraćao umjetnicima u različitim prigodama, a s Petrove stolice odaslao je i otvoreno pismo umjetnicima u osvit novoga tisućljeća (Pismo pape Ivana Pavla II. umjetnicima, Vatikan, 4. travnja 1999.).
Papa poziva umjetnike na ponovno otkrivanje dubine duhovne i religijske dimenzije umjetnosti!
Ivan Pavao II. zacijelo nije bio prvi papa koji je bio naklonjen umjetnicima i koji se je bavio umjetničkim radom, ali njegovo je obraćanje umjetnicima bilo posebno intonirano duhom prisnosti i solidarnosti s umjetnicima koji žive u vremenu dramatičnoga razlaza Crkve i umjetnosti.
Čitajući tjeskobne znakove modernoga doba u kojima se novi oblici humanizma potvrđuju “odsutnošću” ili “protivljenjem” Bogu (Pismo pape Ivana Pavla II. umjetnicima, br. 10.), Papa poziva umjetnike na ponovno otkrivanje dubine duhovne i religijske dimenzije umjetnosti, na obnovu saveza između evanđelja i umjetnosti, na obnovu jedinstva dobra i ljepote.
Dobro je “metafizički uvjet” lijepoga (br. 3.), kao što je i ljepota “vidljivi izraz dobra”, jer u početku bijaše dobro: “I vidje Bog sve što je učinio. I bijaše veoma dobro” (Post 1, 31).
Papa Ivan Pavao II. u obilasku Zagrebačke katedrale 1998. / Foto: Dusko Marusic/PIXSELL
Tim riječima Papa započinje Pismo umjetnicima gledajući u njima sliku Boga Stvoritelja te upućuje na veze među riječima: hebrejska riječ tob (dobro) prevedena je u Septuaginti grčkom riječi kalón (lijepo), i Grci su spajajući ta dva pojma dobili jedan: kalokogatija (“ljepota-dobrota”). Odnos između umjetnika i Boga Papa kao filolog (polonist) vidi u leksičkoj srodnosti riječi u poljskome jeziku, slično kao i u hrvatskome jeziku: stwórca (stvoritelj, umjetnik) i twórca (Stvaratelj, Bog).
Obraćajući se u prvom redu kršćanskim umjetnicima koji “kreativnom intuicijom” mogu prodrijeti u otajstva Boga i čovjeka, Papa ne isključuje ni umjetnike koji su odustali od religioznih tema. Umjetnost, naime, i izvan tipično religioznoga izričaja posjeduje srodnost sa svijetom vjere, “čak i kada ispituje najtamnije dubine duše ili najpotresnija obilježja zla, umjetnik na neki način postaje glasom sveopćega iščekivanja otkupljenja” (br. 10.).
Muka i tajna umjetnosti, koju dijeli s teologijom, jest pokušaj izricanja neizrecivoga!
Kako objasniti Papin poziv svim umjetnicima, je li moguće da umjetnici podastirući svijetu “najpotresnija obilježja zla” budu glasnici otkupljenja? Odgovor je potvrdan, i to ne samo stoga što umjetnost ima relativnu autonomiju u odnosu na vjeru i religiju (Gaudium et spes), nego ponajprije stoga što je Papa intimno i iskustveno spoznao da umjetnost ima epifanijsku zadaću i da se njezina uloga ne iscrpljuje u tomu da bude ilustracija vjerskih istina.
Umjetnička djela nisu “estetske ilustracije”, već “istinska teološka mjesta” (br. 11.). Postoji čudesna srodnost između riječi (umjetnički) stvaratelj i (Bog) Stvoritelj, između riječi “dah-duh” i “nadahnuće” i svako istinsko nadahnuće u sebi nosi titraj onoga “daha” (ruah) kojim je Duh Stvoritelj od samoga početka prožimao djelo stvaranja (br. 15.).
Središnje euharistijsko slavlje pohoda Zagrebu papa Ivan Pavao II. predvodio je na Hipodromu / Foto: Zagrebačka nadbiskupija
Muka i tajna umjetnosti, koju dijeli s teologijom, jest pokušaj izricanja neizrecivoga (br. 13.). Papa je ipak daleko od svake idolatrije umjetnosti. Samo je jedan Stvoritelj (Creator), božanski umjetnik koji započinje ex nihilo, ničim uvjetovan i potpuno slobodan, i on predaje “transcendentnu iskru” i stvarateljsku moć umjetniku koji u umjetničkom stvaranju kao artifex, koristeći se onim što već postoji, ograničen prostorom i vremenom, postaje na poseban način “slika Božja” (br. 1.), ali svaki je čovjek na određeni način pozvan da sustvarateljski bude artifex vlastita života i od njega načini “umjetničko djelo”.
Rast novih oblika humanizama (ateistički, sekularni, “isključivi”), koji humanitas potvrđuju time što negiraju divinitas i mogućnost kršćanskoga humanizma, kao i dramatičnost razlaza između vodećih smjerova suvremene umjetnosti i kršćanske vjere u našem su vremenu stigli do kulminacijske točke. Stojimo pred nužnošću obrata, koji pjesnički sluti Papa pjesnik:
Ljubav mi je sve objasnila,
ljubav sve razriješila –
stoga obožavam tu Ljubav,
ma gdje ona bila.
I stoga što sam postao ravnicom tihom otvorenom protoku,
u kojemu nema ničeg od bučnog vala, nenaslonjenom
o dugine panjeve,
ali je puno od umirućeg vala, koji svjetlo u dubinama
otkriva
i tim svjetlom po listovima neosrebrenim diše.
Stoga se u takvoj tišini skrivam ja-list,
oslobođen vjetra,
ne brinem više ni o jednom prolaznom danu,
jer znam, svi će proći.
(Karol Wojtyła, Pjesma o skrivenom Bogu)
Wojtyla, pjesnik, skrivao se u tišini. Koliko mu je trebalo da se kao Petrov nasljednik izloži cijelome svijetu, s licem pjesnika! Prva mu je briga bila biti dobar Pastir uz samo jedan uvjet: Sav Tvoj (Totus Tuus), kako zapisuje u osobnim bilješkama (1998.) uz svoje najpoznatije stihove (“O, Bože / zar si pozvao mene / Tvoje usne moje rekoše ime”), koje tako rado pjevamo u našim crkvama. Biti mu potpuno na raspolaganju (Potpuno u Božjim rukama) u potpunoj raspoloživosti želje:
Želim ono što ti želiš,
Želim zato što ti želiš,
Želim onako kako ti želiš.