Moja peta trudnoća bila je daleko od spokojne, bila je najteža do sad. Imam 34 godine i troje male djece i još dvoje koji su na nebu. Moj je san uvijek bio da budem majka, ali moja je posljednja trudnoća nešto što nikada neću zaboraviti.

Saznala sam da sam trudna dva tjedna prije nego što je započelo potpuno zatvaranje u Ekvadoru zbog pandemije. Zbog toga sam odlučila ostati doma i ne riskirati viđajući se s ikime jer se nisam htjela razboljeti. Ipak, kada sam bila u 32. tjednu trudnoće, zarazila sam se covidom-19.

Nenadane vijesti i socijalno distanciranje

Gledala sam televizijsku seriju navečer s mužem kada su stigli rezultati. Preplavio me strah. Što da radimo? Kako da organiziramo svoj život doma? Jesu li i moja djeca zaražena? Rezultati moga muža Robera bili su negativni; nismo nikada zamišljali da ću se razboljeti.

Nazvala sam ginekologa i iznenadila se kada je rekao da sam ja prvi slučaj trudnice zaražene covidom-19 s kojim se on susreće. Ipak, uspio me smiriti te mi je dao jasne upute koje sam trebala slijediti.

Pozdravila sam se s Roberom koji je uzeo svoj jastuk i otišao spavati u sobu našeg sina. Zatim sam ušla u našu sobu i započela svoju karantenu.

Nisam mogla napustiti sobu, pa se Rober morao brinuti o kućanstvu i našoj djeci. Uvijek smo dijelili posao odgoja djece, tako da je on bio spreman preuzeti na sebe hranjenje, igru, kupanje te koordinirati sve što je potrebno za vođenje našeg doma.

Komplikacije

Šestoga dana karantene su krenuli simptomi. Bila sam slaba i bilo je vrlo teško govoriti. Sljedećega dana stanje se pogoršalo te sam trebala početi dobivati kisik doma. Kako se nisam oporavljala, devetoga dana otišla sam u bolnicu na hitnu. Bila sam zaista preplašena. Srećom, veliki broj ljudi koje sam susretala i koje sam počela gledati kao anđele čuvare, brinuli su se za mene tijekom cijelog mog boravka u bolnici.

Nisam mogla prepoznati internista zbog zaštitne opreme koju je imao na sebi. Došao je do mene i rekao: „Gise, smiri se. Ja sam Gordo Jarrin. Sve će biti dobro. Ja ću se brinuti za tebe.“ Prvo što sam ga zamolila bilo je da me ne ostavi u bolnici. Bila sam prestravljena svim pričama koje sam čula. „Ako te ondje ostave, nikad više ne ćeš izaći,“ čula sam da je netko rekao. Međutim, doktori su odlučili da je i za bebinu i moju dobrobit bolje da ostanemo u bolnici.

Nakon transfuzije plazme, 3. rujna, učinilo mi se da kreće na bolje jer sam se dobro odmorila i osjećala sam se snažnije. U stvarnosti, bilo je upravo suprotno i moje tijelo nije reagiralo. Baš sam započinjala doručkovati kada je medicinska sestra rekla: “odnesite doručak od trudne žene.”

Medicinske su sestre dolazile i odlazile i napokon je došao doktor. Rekao mi je: “Gise, stanje ti se nije popravilo. Upravo samo imali liječničko savjetovanje s tvojim ginekologom i odlučili smo da ćemo izvršiti hitni carski rez. Smjestit ćemo te na intenzivnu njegu.”

Pitala sam se: Što će biti ako ovo završi loše? Pomišljala sam na svoju djecu i muža, kao i na svoje roditelje, pa sam još jednom bila preplavljena nesigurnošću i strahom. Zamolila sam medicinsko osoblje da mi dopuste da na odjelu intenzivne njege zadržim mobitel jer sam trebala vidjeti svoju djecu. Dopustili su mi te su mi dali sličicu i molitvu blaženoga Alvara del Portilla, koju je poslao suprug i koju sam imala uz sebe cijelo vrijeme.

Čudo života

U bučnoj sobi ispunjenoj strojevima, s više od 15 prisutnih ljudi koje nisam mogla prepoznati zbog njihove zaštitne opreme, izveli su carski rez. I rodila se moja beba. Molila sam Boga da me ne uzme. Nisam mogla ostaviti svoju djecu samu. Nisam željela umrijeti. Kako je to mogao učiniti Roberu? To nije bilo moguće.

Sebastian je rođen poput ratnika, što i jest, vičući svijetu. Ovo je najveća radost i mir koju svaka majka može imati. Zagrlila sam ga ne znajući kad ćemo se ponovno moći vidjeti, pa su ga odveli zbog njegove vlastite sigurnosti.

Moja je obitelj čekala vani. Budući da su rezultati testiranja na covid Robera i dvoje djece upravo stigli i bili pozitivni, oni su morali gledati izdaleka kroz prozor. Ali znali smo da je naša obitelj dobro.

Znam da nas je molitva spasila

Mnogi ljudi su nam pisali i zvali. Imali smo tisuće ljudi koji su se molili za nas: koliko mi je to trebalo! Naša obitelj i prijatelji nisu štedjeli napora da nam ugađaju i brinu se za nas. Naš dom su preplavili darovi: slatkiši, hrana, pokloni za djecu.

U Quitu, Guayaquilu, Cuenci, Riobambi i Ambatu ljudi su stvorili molitvene lance i molili su krunicu za nas. Naša rodbina, poznanici, pa čak i “stranci” molili su se za naše zdravlje. Naši prijatelji iz Opusa Dei, gdje smo suradnici, zamolili su sve koje su znali da se mole. Čak su se dva samostana časnih sestara, također suradnice Djela, molila za nas tih dana.

Tri dana sam provela na intenzivnoj njezi i još četiri na srednjoj njezi. Sebas je napustio bolnicu dan prije mene. Budući da je Rober još imao covid, moje dvije sestre primile su Sebasa i dovele ga u dom moga brata. Hvala Bogu, puštena sam sutradan i otišla sam do bratova doma, gdje su i mene i moju bebu čuvali i mazili. Ali naša je obitelj i dalje bila razdvojena.

Napokon, nakon 18 dana, svi u našoj obitelji imali su negativan test na virus. Mogli smo se ponovno okupiti i započeti ludilo i čaroliju peteročlane obitelji.

Naučene lekcije

Bilo je to iskušavajuće iskustvo za sve nas. Strah je pokušao zavladati našim životom, ali s vjerom i nadom smo ga prevladali. Znamo da je to bilo zbog toliko mnogo ljudi koji su se molili za nas. Nemamo riječi kojima bismo izrazili zahvalnost za sve one koji su tako blisko pratili našu obitelj.

Ova pandemija ne čini iznimke. Svi smo joj izloženi, a ovo je jedna od lekcija koje smo naučili. Stoga moramo nastaviti brinuti o sebi i onima koje volimo. Hvala Bogu, sada možemo pričati svoju priču i zahvaljivati, uvijek zahvaljivati.

Izvor: Opus Dei