Treba li kršćanin uvijek opraštati? Mora li kršćanin uvijek opraštati? Opraštanje se nerijetko doživljava kao posebnost kršćanstva u odnosu na druge vjere i religije, te se onda kršćane i prosuđuje kroz prizmu »zapovijedi«ili »obveze« opraštanja. Tako stvarnost koja bi trebala biti slobodan dar i ponuda čovjekovoj slobodi nerij etko postaje iznuda ili nepodnošljiv teret kojim se nanosi nova bol na nezacijeljene stare rane. Olako naglašavajući »nužnost« opraštanja, a ne objašnjavajući u čemu se zapravo sastoji stvarnost opraštanja, i kršćanski propovjednici doprinose tome da mnogi od njihovih slušatelja, koji su suočeni s vlastitom nemoći i poteškoćama kod vlastitih povreda, dožive takav govor o opraštanju kao nepodnošljiv egzistencijalni teret. Kad se još takav moralizatorski i legalistički govor zaodjene u ruho pobožnosti, pozivajući se s nerazumijevanjem na Isusov primjer, lako je zamisliti čovjeka u nemoći da oprosti kako »odbacuje samo kršćanstvo kao nepodnosivi oklop u kojem nema mjesta za razumijevanje onoga tko je pogođen nepravdom«

»Moraš prijeći preko toga«, »kakav si ti kršćanin ako ne opraštaš«, »Isus nam je naredio da moramo oprostiti jedni drugima«, »ako ne oprostiš, završit ćeš u paklu« – takve i slične obveze i prisile pozivaju se na evanđeoske tekstove poput: »Praštajte i oprostit će vam se« (Lk 6,37c); »Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka« (Mt 6,15); »Koliko puta da oprostim … Ne kažem ti do sedam puta nego do sedamdeset puta sedam« (Mt 18,21-22; usp. Lk 17,3-4); »I gospodar ga rasrđen preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu« (Mt 18,34-35); »Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim« (Mt 6,12; usp. Lk 11,4; usp. Mk 11,25).

Evanđeoski govor o opraštanju uvijek ostaje poziv i ponuda, a ne naredba i obveza.

Je li Isus uistinu učio da uvijek moramo opraštati? Prikazuju li zaista evanđelja Isusa kako zapovijeda opraštanje: »Morate oprostiti?« Ili ga prikazuju kako opraštanje navodi kao nešto što treba, kao moralnu obvezu, i to tešku: »Ako ne oprostite, neće ni Otac nebeski vama oprostiti, pa ćete završiti u paklu.« Ako se navedeni tekstovi mogu shvatiti u nekom od upravo navedenih smislova, onda se vrij edi potruditi i razobličiti moralizatorski pristup novozavjetnim tekstovima, koji u ovom slučaju krivotvori pravi smisao njihove poruke. Na posljetku, evanđelja nam prikazuju da ni sam Isus nij e UVIJEK opraštao, niti su to UVIJ EK činili njegovi prvi učenici. Zato ukoliko Isusa smatramo dosljednim učiteljem, dovoljno je naći jedan primjer gdje Isus nije oprostio nanesenu mu uvredu, pa da cijela priča o obvezi ili zapovijedi trajnog opraštanja padne u vodu. Upravo će prvi dio članka uočiti primjere u kojima je Isus prikazan kako nije postupao prema pogrješno predmnijevanom nauku kako UVIJEK treba opraštati. U drugom dijelu članka pobliže će se pogledati narav i poruka tekstova za koje se čini da bi mogli opravdati nauk koji opraštanje predstavlja kao nešto što se »mora« (legalizam) ili »treba« (moralizam), i uvidjeti kako evanđeoski govor o opraštanju uvijek ostaje poziv i ponuda, a ne naredba i obveza, čime ne gubi na težini, ali dobiva na humanosti i pedagogiji.

Ukoliko se oproštenje može zapovijediti ili naložiti kao teška moralna obveza, tako da nam o njemu ovisi naše vječno spasenje, onda bi oproštenje trebalo shvaćati isključivo kao čin volje, kao da oprostiti ne ovisi samo o (ne) prisutnosti naše dobre volje. Potrebno je samo htjeti i oproštenje će se dogoditi. Međutim, stvarnost opraštanja nije baš tako jednostavna da bi se mogla svesti samo na moć ljudske volje, a to onda znači i na zapovijed i tešku moralnu obvezu.

Mnogi su ljudi i brojne situacije u kojima ljudi ne mogu oprostiti, ni pored svoje dobre volje i uzaludnih pokušaja da postizanjem opraštanja dožive iscjeljenje svoje nutrine i slobodu od podnesenoga zla.

Opraštanje obuhvaća i volju, ali volja nije sve što je potrebno da bi se oproštenje uistinu i dogodilo. Isusov lik i nauk, kako ga evanđelisti prikazuju, doista na mnogo mjesta afirmira potrebu i važnost praštanja, ali ga ne apsolutizira kao moralnu ili zakonsku obvezu. Izvjestan proces normizacije Isusovih propovijedi i nagovora, čega se tragovi tu i tamo mogu uočiti u tekstovima Novoga zavjeta, vjerojatno svoje korijene vuče iz vremena kad se Crkva od prvog navještaja evanđelja počela okretati konsolidiranju već uspostavljenih zajednica, tj. kad predominantni naslovnici njezina pastoralnog djelovanja nisu više nekrštene nego već krštene osobe i kršćanske zajednice, te kad se čini da više nij e toliko bilo potrebno naglašavati prvenstvo milosti koliko potrebe da se živi dosljedno milosnom daru vjere. U tom se smjeru ispunjenje Isusova poziva na opraštanje sve više počelo shvaćati kao kršćanska obveza, ako ne i kao zapovijed za svakog »pravog« kršćanina i »dobrog« vjernika. Odatle proizlazi i pritisak, koji nema veze s evanđeljem, da kršćanin mora opraštati. Ako bi to bila istina, onda o opraštanju više ne bismo mogli govoriti kao o slobodnom daru i morali bismo pristati na nerazumijevanje osoba koje ne mogu oprostiti, osuđujući ih kako nisu »dobri« vjernici, jer ne obavljaju što im je naloženo. Nadam se da sam uspio pokazati koliko je takva logika daleko od evanđeoskog nauka i da će ovaj članak potaknuti daljnja razmišljanja i pojašnjenja na temu opraštanja, o kojoj se puno govori, svi se slažu o njezinoj važnosti, ali koja površnošću pristupa postaje nepoželjnom za razmatranje mnogim našim suvremenicima.

Cijeli članak možete pročitati OVDJE.

Izvor: Mora li Kristov učenik baš uvijek opraštati?, Bogoslovska smotra, Vol. 78 No. 1, 2008.