Ne samo u naše vrijeme već i kroz čitavu povijest odnos između Crkve i medija bio je veoma dinamičan i prolazio je kroz različita razdoblja – od nepovjerenja pa sve do poziva na suradnju i međusobno obogaćenja. Taj hod moguće je pratiti kroz brojne crkvene dokumente koji su posvećeni toj tematici. Spomenimo da se upravo prošloga mjeseca navšilo 50 godina od objave jednog od naznačajnijih dokumenta Crkve koji govori o medijima. Riječ je o pastoralnom naputku Communio et progressio. Taj dokument, nastao u ozračju dijaloške otvorenosti Crkve prema svijetu u duhu netom završenog Drugog vatikanskog sabora, upravo u medijima vidi prikladan put ostvarenja toga dijaloga. Zato se – kao temeljni cilj koji bi mediji trebali ostvarivati – spomenuti zajedništvo i napredak naroda, a ne tek prenošenje informacija. 

Dok se kroz više desetljeća naglasak stavljao na utjecaj koji mediji imaju na pojedince i na društvo, u posljednje vrijeme – uočavajući promjene koje se događaju i na području komunikacija – sve veći naglasak stavlja se na ulogu koju ima sama publika, odnosno primatelji medijskog sadržaja. Oni nisu nikako puki promatrači, slušatelji ili čitatelj, koji bi bili prepušteni djelovanju raznih medija!

Kompendij socijalnog nauka Crkve dok govori o sredstvima društvenih komunikacija ističući njihovu važnost u raznim područjima života, govori i o obvezi koju imaju medijski konzumenti a prva među njima posebno mjesto zauzima razlučivanje odnosno selekcija. Naime, današnji čovjek svakodnevno izložen velikom broju i ogromnoj količini informacija, sve više doživljava poteškoću u razlučivanju između onoga što je važno i što se ne smije propustiti od onoga što je banalno, površno – što ga zapravo često puta opterećuje. Koliko god izgledalo kontradiktorno, osoba se nerijetko osjeća neinformirana ali ne zbog toga što informacije nisu dostupne već zato jer zbog velikog broja informacija teško može spoznati onu informaciju koja je istinita i koja zaslužuje njegovo povjerenje.

Kada je riječ o kritičkom razlučivanju, treba naglasiti da se ne radi o odbacivanju ponuđenih sadržaja već je svaka osoba, a na to je posebno pozvan vjernik – vođen temeljnim moralnim načelima – pozvan kritički promatrati i opredjeljivati se za one sadržaje za koje smatra da će doprinijeti njegovu rastu i koji će ga obogatiti.  

Neprestana suradnja i dijalog medija i Crkve, danas je veoma potreban imajući u vidu njihovu sveprisutnost i njihovo značenje za život čovjeka i društva.

Socijalni nauk Crkve, dok govori o ovoj temi, poziva da se ide korak dalje. Naime, promatrajući odnos medija i Crkve, ističe se važnost međusobne suradnje i obogaćenja. Kako je to i na kojim područjima moguće ostvarivati? S jedne strane mediji, kako se obično kaže, žive vječni prezent, vječno sada. Oni nerijetko gube iz vida značenje memorije i tradicije, ne samo kao spomena na nešto što se događa već nešto što živi i nastavlja živjeti. Ivan Pavao II. upravo u tom vidu ukazuje na mogućnost međusobnog obogaćenja crkvene i medijske kulture. On  kaže: „Gajenje sjećanja, koje je Crkvi vlastito, može bavljenje javnih glasila prolaznim vijestima spasiti od zaborava koje nagriza nadu; javna glasila mogu, pak, sa svoje strane pomoći Crkvi naviještati evanđelje u cijeloj njegovoj trajnoj svježini, u stvarnoj ljudskoj svakodnevici. Gajenje mudrosti koje je Crkvi vlastito, može izbjeći da gajenje izvješćivanja urodi besmislenim gomilanjem činjenica; dok sredstva društvenih komunikacija mogu pomoći crkvenoj mudrosti da bude pozorna pred uvijek novim spoznajama koje probijaju u naše doba.“ Neprestana suradnja i dijalog medija i Crkve, danas je veoma potreban imajući u vidu njihovu sveprisutnost i njihovo značenje za život čovjeka i društva. Stoga postojeće različitosti u djelovanju medija i poslanju Crkve ne bi trebale biti zapreka već prilika za međusobno obogaćenje. 

Jerko Valković

Jerko Valković, prof. na Teologiji u Rijeci, područnom studiju KBF-a u Zagrebu te pročelnik Odjela za komunikologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. U siječnju 2003. branio je doktorsku radnju pod naslovom “Etika u promidžbi”. 

U jesen 2003. godine započeo je predavati na Teologiji u Rijeci, a u prosincu 2013., izabran je u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora (iz područja humanističkih znanosti, polje teologija, grana socijalni nauk Crkve). U akademskoj godini 2012./2013. započinje predavati na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. Član je Upravnog odbora Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve kao i Upravnog odbora HKM-a pri HBK.