"Nedostajao mi je križ. Da ga prigrlim. Da se u njega zaljubim. I da zahvalan budem onda kada pretežak postaje. Da pod njim ostanem. I da se na njega popnem. Da odem na njega hrabro. Ne snažan. Nego slab. Baš kao onoga dana. U onim temeljima", svjedoči na društvenim mrežama Matej Lovrić iz Zajednice "Arka Korablja". Donosimo njegovu objavu u cijelosti.
U sedmom razredu osnovne škole , na temeljima kuće koja se gradila u blizini naše, s bratom sam imao svoje malo natjecanje.
Pobjednik je bio onaj tko prijeđe zamišljeni dio „staze“, prvi.
Na nogama.
A onda i na koljenima.
U jednom „zavoju“ imao sam prednost..
A onda sam u dodiru s bratom izgubio ravnotežu.
Sjećam se kako smo začuli snažan udarac.
A onda zanijemili.
On od šoka.
Ja od boli.
I onda kada sam postao svjestan što se dogodilo.
U stražnji dio moje lubanje zabila se odsječena šipka armiranog čelika, dužine trideset i pet centimetara.
.
.
Doktori su tog dana mojoj majci rekli da ne znaju kako šipka na koju sam pao nije probila cijelu lubanju.
I kako tamo,
u tim temeljima, nije završio moj život.
Koliko sam samo puta kasnije, u svojim izgubljenostima poželio da tada nisam ostao živ.
Koliko sam se puta pitao hoće li taj život ikada imati smisao.
Koliko sam se puta pitao koji je smisao života uopće.
Koji je smisao čovjeka zarobljenog u mom tijelu..
.
.
Za mene je to većinu života bio sport.
Nakon bolesti srca fakultet.
Pa posao. Odijelo s kravatom i karijera.
Bio je to i samostanski život.
Obitelj.
Djeca.
Arka.
Svetost.
Sve ovo.
Ali nešto mi je uvijek nedostajalo.
Za mene je to danas nevjerojatno, ali još u mom prvom susretu s Isusom, duboko u srcu znao sam kamo trebam ići kako bih pronašao odgovor na ovo pitanje.
Ići siromasima.
Ići svojima.
Ići na moje vjeronauke. Moje duhovne obnove. Nagovore. Moje Euharistije.
I susrete sa slomljenim „Tijelom u Presvetom oltarskom sakramentu“.
Ići onima koji su izgubili sve što sam napisao nekoliko rečenica ranije.
Ići onima koji su izgubili i više od toga.
Siromasi su mi pomogli da zavolim svoj život.
Svaku moju sramotu i poniženje.
Svaku moju pogrešku.
Svaki gubitak, lutanje. I svaku bol.
Oni su mi pomogli da budem hrabar.
Da budem hrabar, ne snažan.
Oni su me naučili slušati.
I otkrili ljepotu susretanja.
Oni su me vratili u onaj trenutak.
Kada sam gubio ravnotežu u životu, oni su me vratili u dan kada sam ravnotežu izgubio na temeljima susjedne kuće. U običnoj utrci s bratom.
Oni su mi otkrili da i taj pad ima smisao.
„Matej, znaš, tebi i drugima moj život izgleda kao da se urušio potpuno.
Dok gledaš ovu jedinu vrećicu od života pitaš se ima li ikakvog smisla.
Da, moj život je težak, ali se urušio nije.
Život nikada nije ruševina.
On je utrka.
On je križni put.
Put na kojem ćeš dio morati hodati.
A onaj najveći, biti ćeš na koljenima.
Ja sam ušao u posljednji dio utrke.
Kada sam hodao, imao sam sve.
Sada imam samo Njega.
Iako se sve oko mene srušilo, temelji nikada nisu.
U njima stanuje Gospodin. “
.
.
Koji je smisao čovjeka zarobljenog u mom tijelu…?
Za mene je to većinu života bio sport.
Nakon bolesti srca fakultet.
Pa posao. Odijelo s kravatom i karijera.
Bio je to i samostanski život.
Obitelj.
Djeca.
Arka.
Svetost.
Sve ovo.
Ali nešto mi je uvijek nedostajalo..
Križ.
Nedostajao mi je križ.
Da ga prigrlim.
Da se u njega zaljubim. I da zahvalan budem onda kada pretežak postaje.
Da pod njim ostanem.
I da se na njega popnem.
Da odem na njega hrabro.
Ne snažan.
Nego slab.
Baš kao onoga dana.
U onim temeljima.
Samo ovog puta drukčije.
Ovoga puta znajući da je tamo jedini smisao.
Tamo gdje je čelik jednom ipak odnio „pobjedu“.
Probodeno srce.
Srce u kojem sam otkrio sebe.
Identitet.
I svoj životni put.
Onaj koji nisam sanjao, ali sam u prijateljstvu sa siromasima prepoznao da je od Njega.
Onaj koji se pod teretom često i urušava.
Onaj koji drugima izgleda kao ruševina.
Onaj koji tako nekada izgleda i meni.
A onda se sjetim sata „vjeronauka“ mog prijatelja.
Onoga na kojem je govorio o temeljima..
Onoga na kojem je govorio tko sada živi u njima.
Ne onaj o kome sam ja sanjao.
Superman,
čovjek od čelika.
Nego Bog,
koji je pred malim komadom čelika ostao ponizan –
i pokazao mi istinski put do svetosti.
Onaj po volji Očevoj. +