Dok Gospodinu zahvaljujemo za naše biološke očeve na svemu onome što su učinili za nas, ne smijemo zaboraviti ni na naše duhovne očeve – svećenike – koji su u velikoj mjeri utjecali na naš život. Stephanie H. za portal Catholic Stand promišlja o duhovnome očinstvu i ističe tri važna aspekta tog poslanja na koje je svaki svećenik pozvan.

Svećenici su oni koji daju život

Očinstvo podrazumijeva relacijski identitet. Čovjek ne može biti otac bez djeteta. Kao što postojanje Boga Oca zahtijeva postojanje Boga Sina, tako se i čovjek naziva ocem samo kada ima dijete. Slično tome, svećenike s pravom nazivamo “očevima” zbog njihovog duhovnog očinstva.

Oni su duhovni očevi mnogih duša koje su povjerene njima na brigu. Svećenici in persona Christi mogu posredovati dar vječnoga života. Oni su prisutni na početku našega duhovnog života kao poslužitelji krštenja, slično kao i očevi u obitelji. Krštenjem imamo Kristov život u sebi i daje nam se život u Bogu.

Svećenik nam donosi euharistiju – izvor i vrhunac kršćanskog života!

Duhovno očinstvo očituje se i u ulozi svećenika kao ispovjednika. U svojoj moći da nas odriješi od grijeha, svećenik nas može oživjeti kada smo zbog grijeha duhovno mrtvi. Svećenik je tu da nam pomogne da se ponovno vratimo Bogu, slično kao što otac u obitelji pomaže u rješavanju sukoba među članovima obitelji. Poput oca koji sluša svoje dijete, svećenici slušaju svoju duhovnu djecu i nude im savjete za krepostan život.

U konačnici, svećenik nam donosi euharistiju – “izvor i vrhunac kršćanskog života” (Lumen gentium, br. 11). Primanjem euharistije učvršćujemo se i jačamo te se bliže sjedinjujemo s Kristom. Bez svećenika ne bismo mogli imati stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji. Kako bi to bilo tužno!

Svećenici su oni koji nam daju primjer

Bila sam dijete kad se akronim “WWJD” (op. prev. What would Jesus do ili Što bi Isus učinio?) počeo pojavljivati ​​svugdje: na narukvicama, majicama, naslovnicama časopisa, zidnoj umjetnosti. Trebao je biti zanimljiv podsjetnik da zastanete i promislite “što bi Isus učinio?”

Osobno sam mislila da je to prilično blesavo. Iako sam vjerovala u Krista i nauke Katoličke Crkve, bilo mi je poprilično teško zamisliti što bi Isus radio gledajući televiziju, odgovarajući na e-mailove prijateljima ili općenito radeći bilo što od onoga što je zaokupljalo moj život u 21. stoljeću.

Odrastajući sam shvatila da doista imam uzor – svoga župnika!

Čak mi ni životi svetaca nisu mogli dati odgovor na to pitanje. Činilo mi se da su sv. Franjo, sv. Terezija Avilska i sv. Ivana Arška živjeli u svijetu toliko drugačijem od moga i nisam mogla ni zamisliti kako bi njihovi životi mogli utjecati na moje postupke danas. Moja obitelj nije imala puno novaca koje sam mogla dati siromasima, a nisam imala ni želju moliti Svetog Oca da mi dopusti da uđem u samostan ili razgovaram s kraljevima.

Međutim, odrastajući sam shvatila da doista imam uzor – svoga župnika. U svećeniku sam mogla vrlo konkretno vidjeti “što bi Isus učinio”. Vidjela sam “što bi Isus učinio” kroz svećenika koji je, provodeći sate u pripremama, pomaganju i čišćenju nakon mise, i dalje spreman sjediti satima u ispovjedaonici kako bi čuo ispovijedi svojih župljana, odustajući tako od svoga uobičajenog vremena za večeru.

Iako nisu savršeni, oni svojim životom svjedoče Krista!

Shvatila sam da mogu vidjeti “što bi Isus učinio” preko svećenika koji je dao svoj novac da pomogne samohranoj majci kako bi platila školski pribor za svoju djece nakon što je neočekivano dobila otkaz. Shvatila sam “što bi Isus danas učinio” preko svećenika koji je rano ujutro mirno sjedio i molio u kapeli. Tijekom godina mogla sam vidjeti Kristovu ljubav prema Crkvi koja je postala vidljiva u djelovanju mnogih svećenika s kojima sam se susretala.

Kad trebam poticaj ili nadahnuće za “teške stvari u životu” ili za žrtvu, mogu se osloniti na ove bezbrojne žive primjere onoga “što bi Isus činio” – utjelovljene u svećenicima koje poznajem. Iako svećenici nisu savršeni, u njima je snažna želja da svojim životom svjedoče Krista, bez obzira prepoznaje li to netko ili ne. Njihova predanost u služenju Kristu pruža nam primjer junačke požrtvovnosti.

Svećenici su oni koji se žrtvuju

Sjećam se jedne situacije kada sam s prijateljem svećenikom jela sladoled. Na štandu gdje smo ga kupili prišao nam je potpuni neznanac i zatražio blagoslov od moga prijatelja svećenika.

Neznanac je, naime, bio na proputovanju zemljom i nije bio katolik. No, kada je vidio njegov kolar, bio je potaknut da mu priđe. Naravno, moj mu je prijatelj svećenik dao blagoslov za njegovo putovanje te je ostao u razgovoru s njime još nekoliko minuta.

Svi smo pozvani služiti kao što je to činio Krist!

Iako gesta moga prijatelja svećenika nije bila spektakularna, podsjetila me na brojne skrivene žrtve koje svećenici podnose za dobrobit duša. Koliko često njihov san bude prekinut zbog potrebe da budu uz krevet umiruće osobe… Koliko ih često poziv nekog župljanina ili župljanke prekine u popodnevnom odmoru.

Oni su, također, žrtvovali svoje ambicije, svjetovno vlasništvo i čast te vrijeme provedeno s voljenima kako bi odgovorili na Božji poziv da služe svome narodu. To zasigurno nije “posao” koji sa sobom nosi veliku plaću, međutim svećenik vidi veće dobro u svojoj žrtvi.

Ne zaboravite moliti za svećenike!

Doista, sama prisutnost svećenika podsjeća nas da postoji nešto više od onoga što cijeni naše društvo – postoji nešto više od konzumerizma i konkurentnosti. Svećenici nas podsjećaju da je naš cilj postati poput Krista i tako provesti vječnost u nebeskoj radosti. Podsjetnik je to za svakoga od nas da smo, poput svećenika, svi pozvani služiti kao što je to činio Krist.

Svećenici, hvala vam!

Prečesto zaboravimo što se krije iza značenja riječi “oče” kada se obraćamo svećeniku. Međutim, svećenik uistinu jest otac i to se očituje na mnoge načine koje često uzimamo zdravo za gotovo. Sjetite se zahvaliti svećeniku koji je promijenio vaš život! Zahvalite mu na duhovnom očinstvu i ne zaboravite moliti za njega!