Nakon što smo prošloga četvrtka, na svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Krstove, svečanim procesijama našim gradovima i selima javno posvjedočili i očitovali svoju vjeru u Boga koji nam se daruje pod prilikama kruha i vina, danas Crkva slavi još jednu svetkovinu koja od nas traži javno svjedočenje i očitovanje naše vjere; ovoga puta ne procesijama (što je možda i lakše), nego svakodnevnim očitovanjem i življenjem ljubavi prema braći i sestrama. Slavimo, dakle, svetkovinu Presvetoga Srca Isusova koje nam je jedino, jer poznaje dubine Očeve ljubavi, moglo otkriti i preobilje njegova milosrđa.

Zato to sveto Srce, probodeno poradi naših grijeha i našega spasenja, uzimamo i kao glavni pokazatelj i znamen one ljubavi kojom božanski Otkupitelj stalno ljubi vječnoga Oca i sve ljude. Na koncu, upravo je iz Kristova probodena srca rođena i sama Crkva kao vidljivi nacrt Božje ljubavi prema čovječanstvu. Unutar te Crkve tijekom povijesti razvijala se i pobožnost prema Srcu Isusovu kojoj je, prema riječima pape Pija XII., u samoj svojoj naravi štovanje ljubavi kojom je Bog, po Isusu, ljubio nas, i istovremeno pokazivanje naše vlastite ljubavi kojom smo vezani s Bogom i drugim ljudima.

Stoga si dok slavimo ovu današnju svetkovinu posvijestimo važnost upravo ovoga zadatka na koji nas ona potiče: pokazivanje naše vlastite ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku. Što znači onaj molitveni zaziv iz zlatne krunice koji rado ponavljamo i molimo: Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome, ako ne upravo molitvu da Isus i moje srce ispuni samo ljubavlju kako bih bio poput njega sposoban ljubiti. Za takvo srce svojih učenika molio je i apostol Pavao u današnjem drugom čitanju dok je, prignutih koljena, molio Oca da po vjeri Krist prebiva u njihovim srcima, te da u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni mogu shvatiti sa svima svetima što je dužina i širina, visina i dubina, te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu.

Za takvo svoje vlastito srce molimo i mi danas jer smo svjesni da se srce može lako razboljeti, ne samo u fizičkom smislu, nego i duhovnom. A onda nastaju i veliki problemi za zdravlje pojedinca. Pazimo stoga čime punimo svoje srce, jer ono je podmuklije od svega i jedva popravljivo (usp Jr 17,9) te iz njega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevare, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka (Mk 7,21-23).

Nemojmo si dopustiti trovanje srca ovim stvarima. Nemojmo biti vjernici koji će Boga častiti samo usnama, a srcem biti daleko od njega. Budimo vjernici koji će i Boga i svoga bližnjega, baš kako nam zapovijeda Isus, ljubiti svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom. Tada će se ostvariti i ispuniti onaj naš već spomenuti zaziv: Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome. 

I za kraj, zastao bih kod one izreke: Slijedi svoje srce. Ponekad će netko od nas zatražiti savjet u moralno dvojbenim situacijama, u kojima, koliko god iskusni bili, ne možemo ponuditi neki ispravan i suvisao odgovor i savjet. Tada znamo jednostavno reći: slijedi svoje srce. Možda to ipak ne bismo trebali tako samouvjereno činiti jer tko to od nas može proniknuti srce drugoga. Tko to od nas točno zna što se nalazi u tuđem srcu. Možda je vrlo opasno da neki od nas slijede svoje srce. Zasigurno je stoga ispravnije savjetovati: Slijedi Isusovo srce. Tada sigurno nećemo pogriješiti.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Pavla Mikulčića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.