Jednom mi je prijatelj rekao: „Ne moraš tražiti patnju; ako živiš kršćanskim životom, naći će te. ”

Revnost je nužna vrlina za kršćanski život, piše Catholic Stand. “Zelot” ponekad ima negativnu konotaciju kao onaj koji je odveden u potrazi za idealom. Zeloti u Isusovo vrijeme bili su vjerska frakcija onih koji nisu mogli podnijeti jaram rimskog ugnjetavanja i nastojali su se politički mobilizirati i svrgnuti svoje strane osvajače. Iz spisa znamo da je našega Gospodina s vremena na vrijeme obuzimao ovaj religiozni osjećaj, kao u Hramu u ispunjenju Psalama”Izjeda me revnost za dom Tvoj.” (Ps 69,9)

Aktivno i pasivno mučeništvo

Jedan primjer ove revne potrage za patnjom i gotovo drskog neustrašivogsukoba pronađen je u sv. Eulaliji, koja je rođena u Španjolskoj u 3. stoljeću. S dvanaest godina, tvrdoglava, iskrala bi se usred noći iz roditeljske kuće u potrazi za poganima kojima bi prkosila. Pljuvala bi na njihove idole i prkosila njihovim prijetnjama mučenjem kako bi stekla crvenu krunu. Možda je to bila mladenačka revnost ili istinska vrlina, ali to je zasigurno bio aktivan, a ne pasivan pristup stjecanju krune mučeništva.

Postoji još jedan primjer (među mnogima) pasivnijeg mučeništva kakvo se vidi u mučenicima iz Compiegnea. Ovih šesnaest karmelićanki proglašeni su državnim neprijateljima tijekom Francuske revolucije zbog svog vjerskog “fanatizma”, što je jednostavno bilo njihovo poštivanje vladavine njihova reda i njihov život u molitvi. Sakupljeni su i odvedeni na javni trg radi pogubljenja. Kako su se svaka približavala giljotini, sestre su sabrano i s unutarnjim dostojanstvom tražile od svog poglavara: “Dopustite da umrem, majko.” Mnoštvo ljudi, umjesto da je pomahnitalo, ušutjelo je pred tim činom.

Francuska se revolucija raspršila u roku od tjedan dana.

Otkaži kulturu i lažno mučeništvo

Jedan od nesretnih učinaka naše kulture jest da su kršćani i konzervativci postali preosjetljivi na prijetnje protiv njih. Nije da ne postoje legitimni razlozi za zabrinutost. A mi smo, zapravo, pozvani da „svakodnevno umiremo“ u Kristu kako kaže sveti Pavao u 1. Korinćanima, jer znamo da ćemo biti uskrsnuti s Njim ako se dobro borimo i umremo u stanju milosti.

Kao sluga Božji vlč. John Hardon, opisan u svojim spisima o “mučeništvu svjedočenja” (koje je i sam pretrpio), mučeništva nisu uvijek definirana u smislu prolijevanja krvi. Ponekad će nas jednostavno dobro življenje kršćanskog života koštati ugleda i dobrog imena, sredstava za život i položaja među drugima. Ali ponekad u svojoj dobroj kršćanskoj revnosti i želji da nosimo krunu, možda prije nego što je zaslužimo, tražimo načine kako se obojiti mučeničkom krvlju kada to još nije zasluženo.

Na primjer, ako primimo antagonističke komentare kao odgovor na tweet ili se ponašamo oštro i suprotstavljeno i dobijemo povratni odgovor, ponekad možemo smatrati da smo „progonjeni zbog pravednosti“, dok u stvari može biti naše beskorisno ponašanje ili držanje koje donosi takav antagonizam.

U Evanđeljima, kad je Krist stajao optužen pred Pilatom, “nije otvorio usta” (Izaija 53, 7). Moć je u Njegovoj tišini. Kristova žrtva na križu nije bila osobna ili politička izjava otpora kao kod Zelota, već ispunjenje Božje volje i plana za spas čovječanstva. Kao što je napisano: „Krotki će baštiniti zemlju“ (Matej 5, 5).

Neprijatelj

U četvrtom poglavlju svoje rasprave O dužnostima klera, sveti Ambrozije iznosi kako Neprijatelj nas napastuje kroz naše strasti i izražajne riječi protiv nas. Društveni mediji, unatoč svim svojim zaslugama, često su smrdljiva močvara iskušenja grijeha protiv jezika, nedostatka milosrđa, brzopletog prosuđivanja i strasti protivne razumu. Za to je potreban vrlo suzdržan čovjek, jer u vrlinama koje sv. Ambrozije veliča – blagost, mirnoća, skromnost, umjerenost, strpljenje – često nam jako nedostaju.

Ako se itko bude obazirao na to, bit će blag, nježan, skroman. Jer čuvajući usta i obuzdavajući jezik i ne govoreći prije ispitivanja, razmišljanja i vaganja svojih riječi – treba li to reći, treba li odgovoriti ili je prikladno vrijeme za ovu primjedbu – sigurno je vježbanje skromnosti, nježnosti, strpljenja. Tako neće puknuti u govoru zbog nezadovoljstva ili ljutnje, niti će u svojim riječima dati znak bilo kakve strasti, niti će objaviti da plamen požude gori u njegovu jeziku ili da su poticaji bijesa prisutni u onome što govori. Neka tako djeluje iz straha da bi njegove riječi, koje bi trebale krasiti njegov unutarnji život, konačno mogle pokazati i dokazati da u njegovu moralu postoji neki porok.

Preuzimanje mučeničke uloge kad to nije opravdano često može dovesti do samopravednosti i vjerskog ponosa. “Puhne” pod religioznim krinkom i, kad nas potakne vatra sljedbenika koji nas bodre, možemo nesvjesno ući u zamku Neprijateljeve zamke ako ne budemo oprezni. Istinsko mučeništvo svjedočenja ne stavlja fokus na sebe ni na ono što pati, već odražava sve natrag na Krista, koji je savršeno ispaštao i dao nam primjer janjeta koji je vođen na klanje – djela koja su potpuno antitetična svjetovnim pojmovima junaka.

Samoodricanje

Možda nismo pozvani biti heroji ili čak mučenici (osim ako Bog to ne želi za nas), ali pozvani smo prvo razapeti svoju samovolju i svakodnevno umirati, kako kaže sv. Pavao, kako bismo postavili temelje kreposti koja pripremit će nas ako i kada krenemo na suđenje. U to vrijeme moramo govoriti riječi koje nam daje Duh, ne sami od sebe, kao što stoji u Svetom pismu: „U to će vam vrijeme Duh reći što reći“ (Luka 12,12).

Tiha krepost, ona koja podnosi patnju, moćan je izvor uvjerenja prema svijetu koji se suprotstavlja Božjim stvarima. Može srušiti revolucije i potaknuti konverzije. Pa nemojmo glumiti mučenika, čak i kad je to opravdano. Budimo istinski mučenici ubijajući svoju samovolju, ponos, potrebu za milošću i podrškom. Jednostavno, odrazimo patnika Krista u vlastitoj patnji natrag u svijet da ga osudimo i preobratimo, iznutra prema van.