Dinamika vjere uključuje napor. Pri tome ne mislimo, uobičajeno, na težinu i zahtjevnost života i s njim raznih „križeva“ koje nosimo, već intelektualni napor, tj. napor promišljanja. U svojoj se unutarnjosti, svojevrsnom „razgovoru duše sa samom sobom“, suočavamo s mnoštvom pitanja na koja sebi, a zatim po potrebi i drugima, pokušavamo ponuditi zadovoljavajući odgovor. Ta nam se pitanja, koja ujedno označavamo temeljnim, redovito pričinjaju zahtjevnim. Upravo takvim pitanjima pripadaju i ona vjere. Nailazeći na njih, redovito se zateknemo na raskršću koje nudi tek dva smjera: ili ova pitanja zaobići i tako hoditi lakšim putem ili se s njima suočiti te izabrati teži, s naznakom da on, odnosno odgovor, bitno nadilazi umnu i doseže osobnu, egzistencijalnu, konačno životnu razinu. Kad kažemo da ta pitanja nadilaze umnu razinu, tada pod tim ne mislimo nužno na njihovu nerješivost, pri čemu bi i sam pokušaj suočavanja s njima već unaprijed bio osuđen na propast. To u konačnici i nije prava vjera, vjera koja propituje (fides quaerens intellectum), već puki fideizam, stran biblijsko-kršćanskoj vjeri – djetinjasto vjerovanje koje bježi od bilo kakve zahtjevnosti i odgovornosti. Prava vjera, dakle, propituje (raz)um, zahtijeva od njega razjašnjenja pa i tada kad se on doima nedostatnim. Stoga vjera nije bijeg u sigurnost iz koje nas nitko neće potjerati, već trajna napetost postavljanja pitanja i nuđanja odgovora.

Ako bismo ovu napetost promotrili u pogledu drugih područja koja nas zanimaju i u kojima pokušavamo pronaći odgovore, poput, primjerice, medicine, prirode, povijesti i sl., tada, gledajući isključivo na spoznajnoj razini, uvidi do kojih dolazimo u ovim područjima ne izazivaju u nama onakvu radost, ali i smiraj kao što je to slučaj s traženjem i pronalaskom odgovora u tzv. egzistencijalnim, životnim pitanjima te posebno onima vjere. Pitanja vjere, koja dakle izazivaju i intelektualni napor, dotiču nas se u svojoj najdubljoj osnovi jer se jednostavno tiču nas samih i smisla našeg života. Jedno od takvih je upravo i ono o Presvetom Trojstvu. Suočavajući se s tom tajnom već u vjeronaučnoj nastavi, zapitali smo se kako jedan i jedincati Bog može postojati na način Presvetog Trojstva? Iako tajna, to ne znači da ne možemo ili pak ne smijemo imati ikakvu spoznaju o Presvetom Trojstvu, ovoj temeljnoj Istini Crkve. Već i sama Istina Crkve o Presvetom Trojstvu da Bog postoji u ili bolje na način tri božanske osobe iznimno puno govori o ovoj Tajni.

Kad Bog govori ili djeluje, tada govori i djeluje u svoj punini Oca, Sina i Duha Svetog.

Jednostavno govoreći, kad Bog govori ili djeluje, tada govori i djeluje u svoj punini Oca, Sina i Duha Svetog. Ili pak, s druge strane, kad govori i djeluje Otac, tada u punini, u isto vrijeme, govore i djeluju druge dvije osobe, Sin i Duh Sveti. Govoreći dalje o Istini Presvetog Trojstva, nikako ne bismo smjeli zapostaviti Ljubav, osnov na kojem počivaju unutartrojstveni odnosi, zapravo sam Bog. Naime, izričaj ‘Bog je ljubav’ redovito razumijevamo, takoreći, naizvan prema čovjeku i svijetu, najočitije predočen u osobi Isusa Krista; međutim, jednako tako Bog ljubi i prema unutra, ali ne sebe, već onog drugog unutar sebe, do sebe. Plod te Ljubavi je, kako znamo, Duh Sveti.

Bog ne može drukčije ljubiti nego darujući sebe iz sebe samog.

Razlivena i darovana Ljubav jest stoga prava Božja ljubav. Bog ne može drukčije ljubiti nego darujući sebe iz sebe samog. Današnja biblijska čitanja zrcale upravo ono što smo netom istaknuli o Presvetom Trojstvu. Ponajprije neoborivu činjenicu da Bog ljubi. U prvom je čitanju iz knjige Pnz ta ljubav označena gotovo pa ljubomorno, prema svojem Izabranom narodu. Ne radi se ovdje ni o kakvoj Božjoj isključivosti, već pokušaju biblijskog pisca da dočara kako je Božja ljubav intimna – tiha i nenametljiva te, što je vrlo važno, upućena vrlo direktno, u ovom slučaju prema svome narodu. Tu intimnost, nenametljivost i direktnost, oznake čiste Božje ljubavi, ističe na prekrasan način i sv. Pavao u svojoj Poslanici Rimljanima, samo sada s bitno drugom perspektivom: dionici, ili kako to Pavo ističe, „baštinici“, postajemo svi. Po Isusu Kristu je Bog, takoreći, izišao iz sebe. Ne samo iznutra, nego se i nazivan dogodila Ljubav. Upravo zbog te Božje „nestvarne“, odnosno neshvatljive ponude, mi možemo Bogu klicati Abba, Oče, kako nas poučava sv. Pavao.

Pravu Ljubav nadalje resi jedinstvo, cjelovitost, potpunost. To jedinstvo u ljubavi, kao i u svoj njezinoj snazi, očituje Isus u današnjem evanđelju: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.“ Vlast koju je ne samo dobio od Oca, već na njoj u potpunosti ima udjela jer On i Otac jedno su (usp. Iv, 10,30). Svetkovina Presvetog Trojstva o kojoj smo ovdje promišljali nužno nas, dakle, vodi prema Ljubavi. Istinski, autentično promišljati o toj Ljubavi, što to znači istovremeno i o Presvetom Trojstvu, možemo jedino tada ako tu Ljubav pretočimo u svjedočenje. Jer bez svjedočenja, koje uključuje i Isusovu zapovijed istaknutu u današnjem evanđelju „pođite dakle i učinite sve narode mojim učenicima“, nema ni prave spoznaje Boga, Onoga, dakle, koji je živ i djelatan u trima osobama Presvetog Trojstva.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. prof. dr. sc. Stjepana Radića prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.