Marko Dumančić svjedoči da mu se u njegovih 26 godina zaista dogodilo mnogo toga. “Prije pet godina moja sestra i ja postali smo siročad. Život kad si malen i mlad djeluje tako nevino i lijepo da ne možeš uopće očekivati što će život zapravo donijeti. Mi nismo birali gdje ćemo se roditi i odrasti, nismo birali u kojoj ćemo obitelji biti, ali zaista Bogu hvala na svemu”, rekao je.

Marko je osamnaest godina živio u Kupresu, a potom otišao u Zagreb na studij geodezije. “Kao dijete sam uvijek težio ka umjetnosti. U meni se pojavila želja za glazbom, ljudi u uočili da imam talent za pjevanje, glumu i ples. U tako maloj sredini kao što je Kupres teško je izraziti tu crtu sebe jer postaneš meta ogovaranja, vrijeđanja, emocionalnog zlostavljanja i svega ostaloga.  Iz razloga što nisam stereotip klasičnog muškarca kakvog sam trebao predstavljati da igram nogomet i da budem grub. Mene je Bog stvorio nježnijeg i blagog. Kroz cijelu osnovnu i srednju školu stalno su me vrijeđali”, naglasio je Marko.

“Vjera je za mene bila tradicionalna. Svo to vrijeđanje sam skupljao u sebi jer sam izgubio povjerenje u sebe, u ljude i roditelje. Tako je u moj život ušla i pornografija. Ušla je kroz moje bližnje i prijatelje. Dugo godina se o tome nije pričalo i ja nisam znao je li to grijeh ili nije. Koliko god sam znao da je to loše jer čim se ti skrivaš i to gledaš znaš da je to nešto loše, ali nekako je to bio taj moj ‘ispušni ventil‘. To je bilo mjesto gdje sam se nagrađivao i mjesto gdje sam se kažnjavao i to je trajalo godinama”, posvjedočio je Marko Dumančić.

Marko Dumančić je istaknuo da je sve to trajalo do pred kraj njegovog srednjoškolskog obrazovanja odnosno do trenutka kada mu se majka razboljela. “Majka je dobila tumor na dojci koji je bio progresivan za razliku od prijašnjega. Kada sam imao pet godina majka je dobila tumor zbog kojeg je izgubila i dijete tako da imamo još jednu sestru na nebu. No, ovaj put je bilo drugačije jer je bolest napredovala i to je bilo za mene jedno potpuno novo iskustvo. Tata je izgubio posao, mama više nije mogla raditi, ali nekako ta žrtva koju je tata činio prema njoj u ljubavi i za nju je nama davala snagu da nastavimo dalje i živimo potpuno i ispunjeno. Tada je moja majka kroz molitvene zajednice i duhovne obnove doživjela dublju spoznaju Boga kroz molitvu. Tako smo moja mlađa sestra Dora i ja polagano od one tradicionalne vjere ušli u neke dubine. Bolest moje majke je bila početak i naše obnove odnosno našeg obraćenja. Majka se borila s tom bolešću tri godine i koliko god je bilo teško Bog nam je tolike plodove dao kroz tu njezinu bolest. Snaga moje majke me uvijek iznova fascinirala. Bila je to žena koja sama ode na kemoterapije i vrati se. Za mene je ona zaista bila primjer velikog borca i vjere”, rekao je.

Bolest moje majke je bila početak i naše obnove odnosno našeg obraćenja. Majka se borila s tom bolešću tri godine i koliko god je bilo teško Bog nam je tolike plodove dao kroz tu njezinu bolest.

“Budući da sam tada doživio jedno dublje obraćenje sjetio sam se da me je u srednjoj školi jedan dečko pitao je li ja znam da je gledanje pornografije grijeh. Nisam imao pojma da je to grijeh. Pitao me jesam li ja to ikada ispovijedao, a moj odgovor je bio da nisam. I ta spoznaja da se tolike godine pričešćujem i činim svetogrđe, a da nemam uopće pojma o tome mi je pomogla da shvatim kako je potrebno razgovarati o svemu. Kada sam spoznao koliki je to grijeh krenula je moja borba da se u potpunosti oslobodim toga. Na jednoj duhovnoj obnovi u Sveta Mati Slobode don Damir Stojić je rekao da imamo priliku za ispovijed. Ja dugo zbog stida nisam imao snage ispovjediti to jer me je bilo strah da će me netko osuditi i da će me netko ismijavati. No, kada je don Damir rekao da imamo priliku za ispovijed kao da je u meni neki glas rekao ‘Idi i ispovjedi se‘ i mene je na trenutak to prepalo. Pogledam prema ispovjedaonici i vidim red ljudi i sebi kažem ne. Prevelik stid i sram sam osjećao, ali i strah kako ću to izreći. Nakon nekoliko trenutaka opet sam čuo taj isti glas. Otišao sam. Kada sam izrekao to i skinuo taj teret sa sebe bilo je oslobađajuće. Tada sam znao i shvatio da mi je Bog oprostio sve što sam godinama činio. Mislio sam da će to odmah prestati da sam slobodan i onda shvatiš kako zlo ne da mira. Iskreno mogu reći da je to trajalo nekih deset godina.

Prevelik stid i sram sam osjećao, ali i strah kako ću to izreći. Nakon nekoliko trenutaka opet sam čuo taj isti glas. Otišao sam. Kada sam izrekao to i skinuo taj teret sa sebe bilo je oslobađajuće.

Nakon deset dana pao sam opet i ogroman očaj je tu bio. Postalo je puno teže kada sam postao svjestan svega. Shvatio sam da sam ne mogu. Dugo godina sam mislio da mogu sve sam, ali onda sam shvatio da je Božja milost ta koja spašava. Jako sam se okrenuo molitvi, a posebno molitvi za čistoću sv. Josipu, krenuo sam postiti i svakodnevna sveta misa i tada sam bio najsnažnije. Borbe i napasti traju i dan danas. No, Bog je taj koji daje milost da mogu sve to nositi. Mladi samo hrabro i ustrajno jer je ovo problem današnjice. Savjetovao bih roditeljima da pričaju o tome iako znam da je teško, ali je potrebno”, istaknuo je Marko.

Mladi samo hrabro i ustrajno jer je ovo problem današnjice.

Za Marka je gubitak majke bio bolan. “Bio sam jako vezan za majku. Ali milost kada je ona otišla je velika. Kao da je čekala da se svi okupimo i izdahnula je pred nama. Dva tjedna nakon njezine smrti vratio sam se u Zagreb. Saznao sam nedugo za tim za Ansambl Kolbe. Tata me je ohrabrio da odem na audiciju. Sve te emocije koje sam davao kroz ples i pjevanje liječile su mene. To mi je pokazalo da moram pokazati svoju ranjivost kroz emociju za mene je to bilo oslobađajuće”, rekao je.

Mislio sam se dobro Bože uzeo si mi mamu ne možeš sad i tatu pa moraš nam nekoga ostaviti. Božji prst je bio i ovdje veći od svega. Snagu mi je davala molitva i svakodnevna sveta misa. Bog mi je dao snagu.

U svega par mjeseci nakon majčine smrti Marko je saznao da je njegovu ocu također dijagnosticiran tumor. “Tata je došao u Zagreb i živjeli smo zajedno. To razdoblje je bilo izrazito teško. Tata je bio u krevetu nepokretan, nije mogao hodati, trebalo ga je kupati i hraniti. U tih par mjeseci od njega sam dobio toliko ljubavi koju nisam možda kroz djetinjstvo. Tata se vratio na Kupres i nakon toga ponovno završio u bolnici. Nije mi bilo jasno zašto opet moramo kroz to prolaziti. Rekao sam da mu moram biti Šimun Cirenac kao on mami. Puno sam tada molio u nadi i vjeri da će ga Bog izliječiti. Mislio sam se dobro Bože uzeo si mi mamu ne možeš sad i tatu pa moraš nam nekoga ostaviti. Božji prst je bio i ovdje veći od svega. Snagu mi je davala molitva i svakodnevna sveta misa. Bog mi je dao snagu. Kolege s fakulteta su se čudile kako sam uvijek nasmijan, a znali su kroz što prolazim. Bog mi je tu toliko dao i zaliječio duhovno. I ta žrtva kada se daruješ iz ljubavi za tebi blisku osobu mene je liječila isto. Koliko god ti trenuci bili teški meni je uvijek osmijeh na usnama jer ta ljubav se ne može opisati”, posvjedočio je.

Koliko god sam vjerovao da će ga Bog ozdraviti toliko je mene ozdravljao kroz tu patnju. Znao sam da moram prihvatiti taj križ.

“Kada su mi javili da je tata preminuo bio mi je šok. Tada sam taman bio krenuo prema njemu, a prije dva dana bio sam s njim i izmolili smo krunicu Božjeg milosrđa i bio je toliko dobro. Koliko god sam vjerovao da će ga Bog ozdraviti toliko je mene ozdravljao kroz tu patnju. Znao sam da moram prihvatiti taj križ. U nepunih godinu dana ostao sam bez majke i oca. Bog nam je dao toliko snage za dalje. Život je morao nastaviti dalje. Krenuo sam dalje za svojim snovima. Na tom putu Gospa mi je najviše pomogla Prijavio sam se na dvije audicije i uskoro idem u New York”, zaključio je.

Cijelo svjedočanstvo pogledajte ovdje: