Unatoč vremenskom odmaku od nekoliko mjeseci od potresa, ljudi u Sisku žive jednu posebnu situaciju. Velike su materijalne i duhovne potrebe, ističe župnik župe bl. Alojzija Stepinca u Budaševu vlč. Krešimir Bulić. „Mi svećenici osjećamo promjenu psihijatrijske slike društva nakon potresa u kojoj ljudi miješaju pojmove strahova, tjeskobe i zabrinutosti, a da ne govorimo o materijalnim problemima. Moja župa nije toliko direktno stradala u smislu da su kuće porušene. Međutim, puno dimnjaka se srušilo s kuća, porušeni su kamini koje su ljudi imali u kućama, skoro svakodnevni naknadni potresi otvaraju nove pukotine na kućama… Sve to predstavlja manje zahtjeve za popravke od nekoliko tisuća kuna, ali ljudi su strašno siromašni. Obrću svaku kunu u svome džepu i 10 kuna im je veliki novac. To stvara posebnu situaciju, u smislu brige, kako pomoći takvim ljudima. Treba popraviti dimnjak, a čovjek nema niti kune u svome džepu. Živi od 1500 kuna mirovine ili pomoći i od toga teško da može odvojiti novce za popravke”.

Obilazak župljana Budaševo nakon potresa

Manji popravci u nadležnosti župnika i ljudi koji mogu pomoći

Bolna je realnost da se vlč. Krešimir s volonterima susreće sa situacijom kako su kuće označene zelenom naljepnicom, ali su iznutra prisutne pukotine. „Kao čovjek i kao svećenik sam takav da želim konkretno pomagati ljudima i kada dođem u kuću pitam konkretno što treba popraviti. Nedavno smo jednoj obitelji pomogli oko srušene peći za čiji je popravak trebalo izdvojiti 7000 kuna. Naravno da je to ljudima veliki iznos. Za popravak jednog dimnjaka, mislim da je cijena u dućanu ako se kupuju potrebne stvari između 2500 i 3000 kuna. Tu se treba dodati i rad te sve skupa košta oko nekoliko tisuća kuna. Stoga, apeliram na sve ljude dobre volje ako mogu izdvojiti koju tisuću kuna jer oni u potrebi s tim novcem mogu puno napraviti, pogotovo gdje nema velikih oštećenja u kućama. U našoj župi su baš takva oštećenja i pomogli smo jedno pet-šest obitelji s nekoliko tisuća kuna. Npr. zid je napukao i trebalo je skinuti žbuku te to popraviti”.

Obilazak starijih župljana

Župnik u Budaševu svjedoči o konkretnom primjeru pomoći. „Jedan župnik iz Međimurja me je što nam treba. Rekao sam mu da trebamo tri kontejnera za tri obitelji koje su dobile crvene naljepnice za kuće i ne mogu u njima stanovati. Tako da su nam nabavili tri kontejnera. Brojni su oni koji trebaju konkretnu pomoć – materijalnu i radnu za popravak manjih oštećenja za koje od grada i županije ne mogu dobiti novac, jer im kažu da sami poprave pa će im novac biti naknadno isplaćen. Tako da su ti mali popravci apsolutno u nadležnosti župnika i ljudi koji žele pomoći, a može se tu puno napraviti. Imamo sigurno desetak obitelji kojima je potrebna takva pomoć. Bila bi dobra i korisna inicijativa kada bi se skupio nekakav fond novaca iz kojeg bi konkretno mogli pomagati. Mi dajemo novac za konkretne stvari koje se rade”.

Kontenjeri za stradale župljane, dar župljana iz Štrigove

Vlč. Krešimir ističe da ljudi u svojoj skromnosti ne traže pomoć. „Mislim da je nama župnicima lakše doprijeti do osoba koje su potrebne pomoći. Kao svećenik posjećujem svoje vjernike, ispovijedam naše starčeke, kojih je sve više u našoj župi, i oni me ne doživljavaju kao stranca nego kao prijatelja koji je došao vidjeti njegovu situaciju. Kroz razgovor se ljudi otvore i kažu svoje potrebe. U tome smo smislu puno bliže ljudima te imamo bolji uvid u cijelu situaciju.”

Obilazak starijih župljana

Duhovna pomoć u oslobađanju od straha od potresa

Razoran potres nije bilo jednostavno proživjeti. „Razgovarao sam s brojnim ljudima i gotovo svi su mi rekli da su doživjeli rat, poplave i svakakve nevolje, ali potres je nešto što se ne može opisati, što čini čovjeka bespomoćnim. U potresu se zbilja čovjek osjeća bespomoćnim i nemoguće je da se ne doživi šok, i fizički i psihički. Znam to po sebi. Držim se nekakvim vjernikom ali se dva dana nakon potresa nisam usudio ući u kuću. Kada sam ušao u kuću imao sam osjećaj da mi se trese tlo pod nogama. I onda sam došao pred svoga Boga i rekao da se tako ne može živjeti i molio sam da me oslobodi straha. Kako sam to molio strah je nestao u vrlo brzom vremenu i u kući sada mogu biti bez problema. Postoje tu načini duhovne pomoći. Na koncu, ako smo vjernici Bog nam može pomoći kao liječnik. Mi previše računamo na toj tjelesnoj, zemaljskoj pomoći, cijepljenje, a premalo gledamo na nevolju s duhovne strane. Čitao sam našega Stepinca koji je analizirao svakovrsne nevolje koje Bog dopušta. On je rekao da Bog dopušta nevolje vjernicima, u naše vrijeme možemo reći potres, samo zato da nam pokaže i da nas upozori da se trebamo obratiti, da nismo dovoljno Božji, da se trebamo vratiti Bogu. I, to je za vjernika jedini pravi odgovor. Svoj strah trebamo predati Bogu”.

Svoj doživljaj oslobađanja od straha Božjom pomoći vlč. Krešimir pripovijeda drugima. „Kada ljudima pričam što sam doživio neki kimaju glavom, a raduju me oni koji mi kažu da su to i samo počeli raditi i da djeluje. Ima još uvijek onih koji spavaju obučeni iz straha od potresa. Neki ljudi više od mjesec dana nakon potresa nisu spavali u svojim kućama. Neka se djeca još uvijek ne usude sami spavati u svojim krevetima i spavaju s roditeljima. Nije to baš jednostavno. Strahovi su teške situacije. Strah je najveća nevolja u životu. Volim reći da postoji vjera, i da suprotnost od vjere nije nevjera nego strah”.

Posljedice potresa u crkvi

Župa u Budaševu je živa i aktivna

Župnik Budaševa osvrće se i na pastoral prije vremena pandemije koronavirusa i potresa. „Godine 2013. stigao sam u župu bl. Alojzija Stepinca u Budaševu, u jednu vrlo živu i aktivnu župu koja je osnovana 2004. godine. Gradnja župne crkve počela je 1998., a dovršena je 2006. godine. Zato naša crkva nije ni stradala u potresu jer je, možemo reći, građena na željezu i betonu. Kada samo dolazio u Sisačku biskupiju u srcu sam si rekao da bih želio da dobijem župu nekog suvremenog sveca, a ne neku koja je posvećena crkvenim ocima iz prvih stoljeća kršćanstva. I, želja mi se ostvarila. Kada sam čuo da idem u župu bl. Alojzija Stepinca rekao sam da nema bolje župe. Imamo mladih, crkvenih pokreta, molitvenih zajednica, tako da je to jedna aktivna župa. Međutim, župa se jako osipa. Od 2004. godine kada je osnovana do sada smanjili smo se za 500-600 ljudi. Veći nam je broj umrlih od rođenih, a i ljudi se iseljavaju u druge europske zemlje”.

“Posebno je iskustvo biti prvi župnik u jednoj župi”

U Budaševo je vlč. Krešimir stigao iz župe Petruševec koju je izgrađivao od osnutka. „Posebno je iskustvo biti prvi župnik u jednoj župi, izgrađivati župu od početka. To je posebna životna situacija koja se nikako ne može zaboraviti. Prije nego što sam postao župnik stanovao sam nekih godinu i pol dana u jednoj privatnoj kući dok nismo završili župni stan. To je jedan poseban doživljaj povezanosti i rasta s ljudima. Jako su me ljudi voljeli jer sam inače po naravi otvoren, a u župi je 80% vjernika porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Završili smo župni stan, pa napravili i novi stan za svećenika u kojem živi sadašnji župnik. To je bila jedna jaka župa u kojoj su bila brojna djeca. Raditi s tim ljudima bilo je divno iskustvo.”

Srebrni svećenički jubilej slavljen u župi Petruševec

Za vrijeme Domovinskog rata uz branitelje na prvoj crti obrane

Vlč. Krešimir je jedan od svećenika koji je sa svojim vjernicima proživio progonstvo za vrijeme Domovinskog rata. „U Hrvatsku Kostajnicu došao sam za župnika 1989. godine kada su bili najavljivani balvani i mitinzi srpske naravi. Doživjeli smo rat i organizirali zbjeg. Cijela župa, mojih oko 600 vjernika, bilo je smješteno u Građevinskom centru u Sopotu, u Zagrebu. Ja sam stanovao kod prof. Tomislava Ivančića. Svake nedjelje imao sam misu za svoje vjernike u osnovnoj školi, jer crkva nije bila izgrađena. Tako je bilo kroz četiri godine do vojno-redarstvene akcije Oluja kada su župu preuzeli franjevci. Išao sam u Hrvatsku Kostajnicu slaviti misu s našim braniteljima. Obilazio sam branitelje i na prvoj crti obrane u Glinskoj poljani, tako da dobro znam što je rat i kako je slaviti misu kada neprijatelj s druge strane započne pucati. Sve što sam imao ostalo je u Kostajnici, jer sam mislio da ćemo se vratiti. Svi smo mislili da će rat trajati dva dana.”

Hrvatska Kostajnica 1990. u dvorištu župne kuće

Vrijeme progonstva 1991-1995.

Glinska poljana, Mošćenica, 1992. godine

Mise u progonstvu u Sopotu, obilazak prognanih župljana

Rast u vjeri i otkrivanje poziva

Odrastajući u obitelji koja je živjela vjeru vlč. Krešimir je još kao ministrant osjećao poziv. „Rodom sam iz Kutine. Moji roditelji su svaki dan išli na misu. Prošao sam vjeronauk osnovnoškolski, srednjoškolski, studentski, bio sam u molitvenoj zajednici. Kad sam imao 15 godina sa svojim prijateljima, uz redovit dolazak na misu i ministriranje, sastajao sam se na molitvu. Župnik je bio vrlo razuman i nije nas pitao što izmišljamo, ali je pitao što nas to potiče na dodatna okupljanja, uz sva redovita na kojima smo bili. I moj tata je pitao što nas nadahnjuje na dodatnu molitvu. Iako sam iz kršćanske obitelji nisam otišao u sjemenište. Završio sam srednju školu i Višu upravnu školu i zaposlio sam se u Pošti”.

S roditeljima na mladoj misi, Kutina 3. srpnja 1983.

S mlade mise

Promjena dolazi s prof. Tomislavom Ivančićem. „Družio sam se s prof. Ivančićem, bio na razgovorima i molitvi, i tu mi je započela živjeti vjera na pravi način. Kao mladić koji nisam bio ženjen počeo sam si postavljati pitanje što ću biti u životu. Onda je došlo i pitanje o svećeništvu. Moj me je župnik od 7. razreda osnovne škole pitao hoću li u sjemenište jer mu se to činilo kao normalnim zbog toga što sam više vremena provodio na farofu nego doma. Kada sam počeo ići u molitvenu zajednicu počeo sam se pitati zašto nisam otišao u svećenike. Bio sam teški astmatičar, često sam imao upalu pluća, i odgovor mi je bio da ne idem u svećenike jer sam bolestan. Kada sam počeo moliti počeo sam shvaćati da astma ne može biti zapreka za svećeništvo. Mjesecima sam dolazio do shvaćanja da nije problem astma, nego moja slaba vjera. Ta spoznaja da premalo vjerujem bila mi je još gora situacija”.

Suradnja s prof. Tomislavom Ivančićem i zajednicom MiR

Vlč. Krešimir je u svojim promišljanjima i borbi doživio moćni Stepinčev zagovor. „Prije nego što sam se odlučio da idem za svećenika dolazio sam 10 dana u katedralu na Stepinčev grob i molio sam da mi pokaže put, što trebam učiniti. Nakon 10 dana molitve i razmišljanja dobio sam nadahnuće da idem u svećenike, te da molim Boga da me oslobodi bolesti. Kako sam bio povezan s franjevcima trećorecima otišao sam na razgovor s provincijalom i bio sam spreman odmah ostati u samostanu. Međutim, on me je počeo odgovarati da prvo idem na teološki studij, pa da vidim je li to za mene. Tada mi je palo na pamet da odem na bogosloviju ako me franjevci ne primaju. Kada sam se javio rektoru bogoslovije on me je dočekao raširenih ruku kao da je samo mene čekao. I, upisao sam se na bogosloviju”.

Suradnja s Centrom za duhovnu pomoć

“Moja vjera je uvijek bila jedna ‘razmišljajuća’ vjera”

Za svoju vjeru vlč. Krešimir ističe da je uvijek bila jedna ‘razmišljajuća’ vjera. „Svakodnevno molim jednu molitvu da Bog nikada ne dopusti da mi postane dosadno istraživati nove putove i načine vjere i molitve. Tako se i držim i gledam da se vjera živi, a ne da bude teorijska. Svećeničko ređenje sam doživio kao završetak toga razmišljanja i puta. Zato je i moje mladomisničko geslo bilo: ‘Promislio sam svoje pute u Gospodinu i predajem Tebi sve, i od sada želim tebe slijediti’. To što sam uzeo kao geslo života prati me i sada. U tome smjeru ide i moja služba povjerenika za pastoral crkvenih pokreta u Sisačkoj biskupiji. Povjerenik prati ta nova događanja, i moje zvanje spada u ta nova događanja Crkve. Mi danas imamo u bogosloviji više ljudi koji su došli izvana, nego iz sjemeništa, potaknuti vjerom u svećeničko zvanje”.

Biografska enciklopedija u kojem je kratka biografija vlč. Krešimira Bulića

Knjige koje je uredio vlč. Krešimir Bulić, s predstavljanja knjige ‘Isusov poeta’, u radijskom studiju

Vlč. Krešimir je autor više knjiga, vodio je vjerske emisije na Radio Velikoj Gorici i Radio Mariji. Među ostalim, zagovarač je strpljivosti i blagosti kao velikih životnih kvaliteta, te smatra da su ljudi otvoreni za duhovnu dimenziju. „Kada kažem ‘duhovna dimenzija’ mislim na smisao. Ne zašto nešto raditi, zbog mame, zbog tradicije, zbog ne znam čega, nego koji je smisao toga. Vidim da je taj smisao prisutan kod ljudi, iako to van ne izgleda, i ljudi reagiraju na duhovne, prave stvarnosti. Vjerujem da je potres jedan rendgen naše duhovne situacije da se ispitamo gdje smo u pogledu vjere, i da se vratimo Bogu, da naša vjera postane življa”.

Susret pokreta i molitvenih zajednica u Sisačkoj biskupiji