Posljednja dva mjeseca oči i pomoć mnogih u Hrvatskoj usmjereni su na prostor Banovine, koja je teško stradala u potresu u prosincu i gdje tlo još uvijek ne miruje. Razoran potres za sobom je ostavio duboke rane u ljudima i na materijalnim dobrima. Teško su oštećene kuće, škole, bolnice, domovi zdravlja i domovi za starije osobe, a teško su stradale i crkve biskupije. Ono što je dodatno teško u tome jest da su neke od tih građevina tek nedavno obnovljene, da su neke crkve obnavljane godinama nakon Domovinskog rata i kada su zasjale starim sjajem – ponovno su ranjene, oštećene pa i srušene. Neke od crkava moći će se obnoviti, no obrisi nekih će, nažalost, ostati tek u sjećanjima vjernika i prolaznika. 

Crkva sv. Antuna Pustinjaka u Odri Sisačkoj

Iščitavajući povijest toga prostora od osmanlijskih osvajanja, tijekom ratova i razdoblja mira, može se reći da se u višestoljetnoj povijesti mnogih crkva na Banovini izmjenjuju rušenja i obnove. Utješno zato i danas zvuče riječi biskupa Košića koje je izgovorio 2015. godine na posveti tada obnovljene crkve u Gori, danas Svetištu Majke Naših Stradanja:

„Ostanimo i dalje, uvijek graditelji s Bogom, gradimo ne samo porušene crkve, kuće i zgrade, nego podižimo nadu u ljudima, izgrađujmo čovjeka, primajmo i odgajajmo djecu, poput Marije Bezgrješne povjerujmo da Bogu i nama s Njim ništa nije i ne može biti nemoguće.“

Svetište Majke Naših Stradanja u Gori

Da s Bogom ništa nije nemoguće svjedoči i povijest spomenute crkve u Gori, koja je u potresu teško oštećena. Crkva je u Domovinskom ratu bila granatirana, zapaljena i minirana, a nakon rata obnovljena u gotičkom stilu i proglašena Marijanskim svetištem Sisačke biskupije.

Pri obnovi je na zvonu posvećenom Majci Božjoj upisano: „Majko Božja Gorska, Isusova mati, Sunce naših stradanja, ne prestani nam sjati“.

Zaziv je itekako aktualan i danas kada se vjernici toga kraja nakon Domovinskog rata ponovno susreću s rušenjem svojih doma i svojih crkava i kada svoj pogled ponovno podižu prema Mariji, Suncu svojih stradanja moleći za snagu i nadu u ovoj teškoj situaciji. 

Foto: Dario Zurchauer

Među oštećenim crkvama je i barokna ljepotica Sisačke biskupije – crkva Sv. Marije Magdalene u Selima kod Siska, jedna od najvrjednijih baroknih crkava kontinentalne Hrvatske i spomenik kulture nulte kategorije. Uz ovu crkva veže se jedna zanimljivost. Naime, nova crkva s dva zvonika se u nizinskom području rijeke Kupe i Save upadljivo isticala. Ondašnjim stanovnicima bila je neobična te su 1765. s predrasudama došli na njezinu posvetu. Našavši se pod masivnom kupolom koja se nadvila nad njima, prestrašili su se da bi se mogla srušiti te je netko uzviknuo: „Urušit će se crkva!“, zbog čega je nastala panika i komešanje pa i bijeg iz crkve. No kupola crkve Sv. Marije Magdalene i dalje stoji zahvaljujući hitnim mjerama stabilizacije crkve na koje se, nakon potresa, jako dugo čekalo. Tim mjerama crkva je zaštićena od daljnjih oštećenja uslijed novih podrhtavanja tla i strpljivo čeka na obnovu.

Crkva sv. Marije Magdalene prije potresa

Crvenu naljepnicu zbog velikih oštećenja i neupotrebljivosti dobila je i stolna crkva Sisačke biskupije – Katedrala Uzvišenja svetog Križa. Katedrala u Sisku nalazi se na mjestu na kojem je crkva postojala još od ranih kršćanskih vremena. Bulom pape Benedikta XVI. o ponovnoj uspostavi Sisačke biskupije, 2009. godine župna crkva Uzvišenja Sv. Križa uzdignuta je na čast katedrale. Potres je jako oštetio i crkve u Pokupskom, Hrastovici, Žažini, Kravarskom, Maloj Solini, Dubrancu, Komarevu, Bučici, Odri Sisačkoj, Maloj Gorici i mnogim drugim mjestima.

Skidanje kape zvonika crkve sv. Jurja u Maloj Gorici

Obnova crkava je dugotrajan i vrlo skup proces jer uključuje suradnju različitih profila stručnjaka na, uglavnom, starijim građevinama. Koliko će vremena biti potrebno i hoće li se moći obnoviti svih 78 objekata koji su stradali u potresu, pokazat će vrijeme. Ono što mnogi od nas mogu učiniti je dati svoj skromni doprinos da se to doista i dogodi.